Kroz razgovor sa kolegicom shvatila sam kako svi u životu zapravo trebamo određenu sigurnost, osjećaj da negdje i nekome pripadamo. Kada smo sigurni u nečiju ljubav i kada znamo da se na nekoga uvijek možemo osloniti, tada je sve drugo nekako lakše prebroditi. Za taj osjećaj nekima, pa tako i meni, treba više vremena. Do tada prolaze dani i mjeseci u razmišljanju i preispitivanju svih izgovorenih riječi i postupaka osobe do koje nam je stalo, strahovanju od moguće skrivene pozadine. Izjedamo se od ljubomore koju ponekad uspješno, ponekad manje uspješno skrivamo, pa glumimo da nam mnoge stvari ne smetaju, a raspukli bi se od jada. Tražimo poneki znak pažnje i malo poštovanja, jednostavno dokaz da je nekome zaista stalo do nas, da nismo samo mrvica pijeska u njegovim očima. Kada se konačno uvjerimo u ljubav tada nestaju svi strahovi, postajemo manje osjetljivi na svaku sitnicu, otvaramo se i slobodno se prepuštamo da nas život nosi dalje.
Samo, lako upadnemo u začarani krug međusobno čekajući da se uvjerimo...
Post je objavljen 04.11.2006. u 11:08 sati.