Svi Sveti. Volio, maskirao se i zajebavao na Halloween. Odlazio na Mirogoj radi atmosfere. Kad smrkne. Riječi su bile suvišne. Samo šetnja, kraj tisuće upaljenih svijeća…predivno! Zapravo opuštajuće…
Ove godine ću nažalost pohoditi groblje iz pravog razloga. Idemo za Split. Obiteljska grobnica. Točno prije dva mjeseca; predivna žena, legenda – baka. Nevjerojatno, ali bilo je iznenada – u 84-oj. Prisilni povratak s mora i najveća bol koju sam do sada osjetio. Koju osjećam…
Ne želim prihvatiti da dolazi vrijeme za takve stvari. Ne mogu. Nisam spreman – nikada neću ni biti. Ostaje nada da ću se naučiti nositi s tim. Jedva da mogu pomisliti, a kamoli izgovoriti…lakše je ipak napisati – smrt bliske osobe. Zašto je pisana riječ linija manjeg otpora?
A godina je bila predivna, uspješna - radno, financijski, umjetnički, ljubavno…samo vrag nije dao mira (ili je to možda ipak Bog)…puno previše nemilih događaja – suma sumarum: 3 + 3. Što se to događa? Može li sad malo pauza?
Ne mogu se odlučiti je li lakše kada se stvari događaju iznenada ili s vremenom pa negdje u podsvijesti znaš ishod. Bol je bol, ali ne bih htio sjećanje na nemoćnu voljenu osobu, prikovanu za krevet – tog se još više bojim! Moja sjećanja srećom ostaju intenzivna, nevjerojatno pozitivna i s velikim ponosom sam zauvijek njezin unuk!
Srećom da poslije idemo na Otok gdje ćemo biti dosta izolirani. Treba se sabrat i rekuperat, suzama pročistiti oči i dušu, možda se i okupati…biti van civilizacije do sljedećeg tjedna. Vrijeme liječi sve rane. Ah, da…ali zašto gmiže tako sporo…
Svi Sveti dolaze…a ja ne želim odrasti jer tad neizbježno odlaze oni koji su nama sveti… partila je, ali još dublje u moje srce…
Dobra večer, uzorita!
Bleki
Post je objavljen 31.10.2006. u 01:57 sati.