Hodam kroz ulice vlastitog straha,
Spotičem se o mrtve misli,
Padam preko otrovnih riječi...
I naposljetku tonem u rijeci bijesa, laži i mržnje.
Na kraju nestajem...
Kao da me nikad nije ni bilo.
I svijet ide dalje, nitko se ne osvrće, nitko ne pruža ruku...
Pa se pitam da li je vrijedno...
Lutati.
Tražiti prijateljstvo.
Obići svijet u nadi da će potraga uroditi plodom.
Upoznati sebe.
Nadati se.
Plakati.
Izdati.
Ponovno započeti potragu.
Na kraju shvatiti...
Da priateljstvo nema adresu...
Post je objavljen 28.10.2006. u 17:39 sati.