Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/palenteimlika

Marketing

Pozdravite starog trešnjevačkog fakina

U prtljažniku twinga prevezli smo sve moje stvari. Prijatelj ni pivo nije želio popiti, toliko mu se svidio moj novi stan. Pardon, sobičak s kaučom, stolom i vitrinom.
Kruno, međutim, nije tražio puno za to. Super, rekao sam, i u vitrinu stavio radio i knjige. Imao sam i balkončić da mogu pogledati kakvo je vani vrijeme, te plinsku peć da me zimi grije. Ništa mi više nije ni trebalo, a ni cura mi nije bila previše izbirljiva.
- Može li se taj kauč rastegnuti - bilo je sve što ju je zanimalo.
- Može - rekao sam.
Na Badnjak smo na trešnjevačkom placu kupili bor. Padao je prvi snijeg, lokalni pijanci gledali su nas sa smješkom i čestitali Božić. Borić smo stavili na stol, drugdje nije ni mogao stati. Cura je doma ispekla kolače te pola dala Kruni.
Bio je to jedan od najljepših Božića.
- Imaš kaj za popit? - upao je Kruno jednom prilikom u sobu te mi šaptom objasnio da mu je u posjet došla mlada susjeda.
- Ak' joj dam pit', nekaj bu možda i bilo - namignuo je pa se oduševio kada mi je u ruci vidio punu bocu votke.
- Uzmi sve - rekao sam, a Kruni su se oči zakrijesile. Polako je gangrenom izmučenu nogu maknuo s vrata. Iz druge prostorije uskoro se začuo hihot.
Praznu bocu ujutro sam našao na kuhinjskom podu, a Kruno se popodne žalio na bol u nozi.
- Imaš možda kafetin - pitao je dok je razmatao zavoje kako bi nam pokazao svoje poluraspadnuto stopalo. Prstom je nekoliko minuta upirao na oguljeni palac, kao da je uživao pokazivati tu svoju bolesnu nogu, kao da je provjeravao koliko ćemo dugo izdržati taj prizor.
- Trebali bi prestati pušiti - savjetovala ga je moja draga, no Kruno je samo odmahnuo.
- Nema šanse, makar mi je odsjekli - smijao se vraćajući požutjeli zavoj.
Nedugo zatim posjetili smo ga u bolnici.
- Vidiš, nema je, a još me boli - čudio se zavaljen u svoje novo prijevozno sredstvo. Pušio je ispred zgrade i zezao se s dečkima. Vješto su okretali kolica i lovali se po hodniku.
Onda nas je ipak pozvao u sobu.
Najprije je, naravno, skinuo čarapu. Htio je pokazati kako se i druga noga počinje raspadati.
Cura mi je opet beskrajno dugo uspjela gledati u to raspadajuće tkivo. Valjda ju je zato toliko simpatizirao.
Nakon povratka iz bolnice još se manje pazio. Bijesno vičući jednom je, bez kucanja, upao u sobu i produžio ravno na 'moj' balkončić. Protegnuo se, onako na štakama, i iz skrivenog pretinca iznad vrata isukao staru, zahrđalu sablju.
'Bum im ja pokazal! V'iš, namjerno su odvrnuli te narodnjake - vikao je raspamećeno.
Uzalud smo ga pokušali smiriti. Sa štakom u jednoj, a sabljom u drugoj ruci ubrzo je rondao hladnim stubištem.
Kada se otrijeznio, osjetio je da bi mogao ostati sam. Kao mačak, instiktivno, bez da mu je itko išta rekao. Bio je potišten, prestao je i piti, trudio se više no ikada... sve dok opet nije popustio.
Pozdravili smo se korektno. I otad se nismo vidjeli.
No, ako ga slučajno sretnete, negdje u zadimljenom trešnjevačkom kafiću u uličici uz prugu, ili na stadionu u Kranjčevićevoj, sa pivom u ruci i cigaretom u ustima, pozdravite ga u moje ime.
Prepoznat ćete ga, ne po štakama ili invalidskim kolicima, već po osmjehu i očima koje se baš uvijek strastveno krijese.



Post je objavljen 25.10.2006. u 14:28 sati.