Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/spasime

Marketing

ending is tearing my endless soul

posvećeno nothingman-u(koji je meni everythingman)

u beskonačnici dolazi kraj koji je početak početka koji vodi do novog kraja i tako u nedogled...ali treba li vjerojati da postoji kraj...treba li vjerovati da postoji samo početak koji traje...treba...treba li uvijek iz bezizlazne situacije tražiti izlaz...a dali treba ne tražiti izlaz kada situacija ima izlaz...koliko pitanja u mojoj glavi...zbog jednog mozaika...samo stojim i gledam i neznam kako prići...pomoći...nekad mi dođe osjećaj da izgubim bitku...da izgubim rat...da se jednostavno prepustim...neka se dogodi što se dogodi...ali onda se sjetim ozarenog lica...i opet počne ono kidanje...osjećaji koji me rastavljaju dio po dio...pokušavam izdržati i iako mislim da nema nade...koračam dalje pognut pod teretom kojeg nemogu ispustiti...nesmijem...NEŽELIM...nekako se rušim...posustajem,a to mi se nije događalo prije...kao da sam došao do kraja svega...i postavljam si pitanje...A ŠTO SAD...HOĆU LI NA OVOME OSTATI...brzopleto dajem sam sebi nepromišljen odgovor NEĆU...a zapravo posustajem sve više i više vičući iz sveg glasa NEĆU NEĆU...sve gok se taj gromoglasan glas ne pretvori u tihi šapat kojeg guta moj znoj...moja krv...polako počinjem krvariti..ali tako da nitko ne primjeti...dok sasvim ne iskrvarim i dok se sa posljednjim dahom života borim da ne posrnem...da ne ispustim dragocijeni teret...posrćem...padam...nestajem...teret se pretvara u očaj...nezadovoljnost neuspjehom...nezadovoljnost prema greškama koje sam napravio...nezadovoljnost prema egu,ponosu koji me držao na životu toliko dugo da bi me na kraju mogao izdati...heh...kako je sve prevrtljivo...malo daje traži zauzvrat još manje...ali to manje pretvaram u više...pa u još više...pa u još više...sve dok me nakon poraza neudari ona stara prijateljica poraza...grižnja savjesti...pa pitanja...ideje...ŠTO AKO...dok na kraju ne ostane samo krivnja i pogled koji želi,a tijelo koje nemože...

jednog dana shvatit ćeš
koliko mi značiš
jer ja sam tunel
a ti moje svjetlo
ja sam ptica
a ti moje nebo
nemoj plakati dok budeš čitala
nego se nasmiješi
i iako možda nebudem tamo
uhvatit ću taj osmijeh
i uokviriti ga
u najljepši zalazak
što ga je PETAR PAN ikad izmislio
jer smo zajedno
i kad nismo
i kad je najteže
tvoje oči meke
vade me iz lanaca
i kao leptir zbog tebe letim

ZBOG TEBE JE JOŠ JEDNA
DUŠA SLOBODNA NA OVOME SVIJETU...

i zato je ne napuštaj


Post je objavljen 22.10.2006. u 22:50 sati.