Rekli su mi: Vrijeme liječi sve rane…
Bojim se da ne vjerujem. Bojim se da ja više nikada neću biti ja. Bojim se da su moja uvjerenja umrla u meni. Zauvijek. Danas znam da te nitko ne može pripremiti na užase života. Danas gledam sebe i danas više ne vidim u ogledalu osobu koja sam bila jučer. I nikakve riječi ni savjeti neće promijeniti to.
Sve loše što se događa u svijetu i kada se indirektno susretneš s tim, kažeš: Strašno. Jadni ljudi… Eto kakav je život! Kada se tebi dogodi tada te ni pravda, koja je po svim zakonima zadovoljena, ne može zadovoljiti. Nema satisfakcije! Nikakve! Ne postoji ništa što će meni vratiti uspomene jer te uspomene sada imaju unakaženo lice. Ne postoji ništa na ovome svijetu što će ukloniti moj bijes i vratiti vjeru u ono u što sam vjerovala.
Bijes. Bijes je ono što raste u meni. Tuga je postala tek nuspojava. Ne zato što je u redu žaliti, već zato što je ne mogu izbjeći. Bijes je nešto što neće proći. On ne prestaje. Bojim se da se s vremenom pretvara u mržnju. Nisam nikada do sada mrzila. Ovih dana mrzim.
U tom promatranju sebe u ogledalu pomišljam isplati li se biti dobar i pošten? Zašto me žena u ljekarni začuđeno gleda kada joj kažem da mi je vratila sto kuna previše? Zašto??? To bi trebalo biti normalno, a ne na licima ljudi prouzročiti nevjericu! Trebalo bi biti normalno kada nekome kažeš da mu nećeš naplatiti svoj rad, a ne da ti odmah polažu ruku na čelo i mjere temperaturu. Trebalo bi biti normalno voljeti nekoga i osjećati i željeti. Trebalo bi… a nije.
Mislila sam da pripadam u onih 10% „normalnih“ ljudi. Mislila sam krivo. 90% ljudi i njihova razmišljanja su normalna. Moja nisu. Ja sam luda jer sam sanjar, jer volim, jer osjećam, jer želim dati sebe u potpunosti, jer smatram da čovjeku treba pomoći onda kada mu je pomoć najpotrebnija. Meni to ništa dobro nije donijelo. Samo sam ostala povrijeđena. Sada i uvijek. I puno prije toga.
Pitam se. Ja stalno postavljam pitanja. „To ste vi ljudi s puno škole“, rekao je jedan čovjek. „Vi stalno tražite neka objašnjenja i uzrok u svemu. Stalno se pitate- Zašto, zašto, zašto?! Mi, ljudi kojima život nije pružio toliko obrazovanja, živimo spokojnije. Mi se mirimo sa životom i prihvaćamo ga takvog. Bez puno pitanja. Nama odgovori ne trebaju. A vi ćete se uvijek mučiti. I sebe i druge. Vaš svjetonazor je puno širi i vas životni odgovori neće zadovoljiti. Zato ste nesretni. Zato tugu ne puštate od sebe.“ Zaprepastila sam se. Čovjek je bio puno mudriji od svih velikih znanstvenika i mudraca ovoga svijeta koje sam "upoznala". Nažalost, moja tuga i bijes su preveliki da bi me taj odgovor zadovoljio. Mogla sam samo požaliti što sam to što jesam.
Zašto sam takva? Koga da krivim? Nekoga moram…
Rekao je: Naučio sam da ljubav, a ne vrijeme, liječi sve rane…
Želim vjerovati. U to. U nešto. U bilo što. Želim ponovo početi vjerovati…
Post je objavljen 22.10.2006. u 20:24 sati.