uspjela sam zaspat. ne znam kako. baš je bila tvrda klupa, trebala bi tužit zagreb zbog tog. ne može se čovjek ni pošteno naspavat. torbu sa svime što sam imala pod glavu i zaspala od premorenosti. probudila sam se negdje oko pola noći, zapravo, probudili su me neki dečki koju su cugali na klupi do mene.
-pogledaj kako izgleda!
-da, baš ju je netko fino premlatio
-hmm al zgodna je inače, čini mi se
-šta ja znam. mrak je
ja sam samo slušala njihov razgovor i pravila se da spavam. mislila sam da ću možda na kraju uspjet saznat nešto zanimljivo.
-jebote, koliko moraš bit u komi da spavaš na klupi u parku?
-neznam. puno?
-ma nemoj me zajebavat. daj ajmo ju probudit
prije no što su stigli do mene, ja sam se kao počela budit. jedan onak životinjski zijev, uspravljam se na klupici, gledam oko sebe. onda me probolo nešto u rebrima pa sam se skoro skljokala na pod. užasno me sve bolilo, ovo spavanje na klupici kao da me samo još više umorilo. u glavi mi je nabijala glavobolja, baš neka cijepajuća bol. jedva sam disala kako su me pluća boljela.
došli su do mene i okružili me. prvo su me samo onako gledali kao da sam neki alien, a meni je bilo svejedno žele li me pretuć ili opljačkat ili samo zajebavat, ni u jednom slučaju nisam imala dovoljno snage da se obranim od njih. zato sam samo mirno sjedila kad me prvi pitao..
-šta radiš ti ovdje?
-sjedim? šta ne smijem?
-sjela si na našu klupicu
-da,i? šta je ovo tvoj park? kupio si ga ili?
frendovi su se počeli cerekat ovom tipu koji me ispitivao. pogledao me bijesno ali, ponavljam, bilo mi je baš svejedno što će napravit. gore ionako nije moglo.onda me pita kako se zovem. dala sam mu neko lažno ime, čini mi se brunhilda. pa su me sprdali zbog imena. tko ima takvo ime, bla bla. u tom mi se trenu nekako zamračilo pred očima i skoro sam pala sa klupice. bila bih i pala da me nije prihvatio moj ispitivač. onda su se nešto došaptavali, buljili u mene, i na kraju je ispitivač pitao jesam li gladna. ako hoću, mogu s njima do trgovine pa da mi kupe nešto za jest. nisu mi se sviđali ali sam bila užasno gladna pa sam prihvatila. bilo što, samo da popričam s nekim i da pojedem nešto. šta mi mogu napravit? valjda ništa što još nisam doživjela. začudo, ispali su neki okej dečki. u nekoj maloj 0-24 trgovinici su mi kupili sendvič i smazala sam ga u roku od pol minute. sprdali su se da još nisu vidjeli nijednu žensku da jede tako brzo a ja sam samo gledala pretrpanih ustiju. samo vi mene sprdajte. ne zanima me. cijelo vrijeme su me srpdali i ispitivali kako to izgledam, otkud sam, tko mi je to napravio. do jutra su oni mene gnjavili, mi smo cijelo vrijeme šetali po zagrebu usred noći, najjasnije se od svega toga sjećam da sam se grozno smrzla. negdje oko 5-6 oni su morali ić, čini mi se da su imali školu ili tako nešto. najdulje je sa mnom ostao ispitivač. pričali smo o svemu i svačemu i ostao mi je baš u jako lijepom sjećanju. nakon razgovora s njim, nisam mogla da ne pomislim: zar još postoje neki dobri ljudi? totalno ugodno iznenađenje. zapravo, šok. možda ljudi danas zapravo i nisi tako loši kao što se misli. on je ostao sa mnom negdje do 7-8, nemam pojma koliko je već bio. dao mi je nekih deset kuna, sve što je imao, da mi bude za pojest nešto ili za što god da mi posluži. ispitivača, zvao se toni, sjećam se i dan danas nikad ga neću zaboravit, ni njega ni njegove frendove koji su mi zbilja pomogli kad mi je bilo grozno. kako jedan čovjek može nešto i uništiti i popraviti sa samo jednim potezom, fascinantno. još se uvijek čujem s njim. sada je odrastao, dobio dijete. prerano odrastao. nešto kao i ja. uglavnom, nakon što je on otišao, opet nisam znala što bi sa sobom. razmišljala sam kuda da se maknem, kamo ću sad. nisam poznavala nikoga. nikoga da pitam za pomoć ili bilo što. onda sam se sjetila oglasa za stan u svome džepu. izvukla sam zgužvani papirić i pogledala adresu. oglas je izgledao dovoljno pristojno. samo, još je trebalo nać ulicu. gdje su ti vražji srednjaci? hm hm.. hvala bogu na planovima grada. nakon sat vremena izgubljenog lutanja, našla sam nešto što je ličilo na mjesto koje tražim. okej. ulica dobra. još samo kućni broj. gdje bi mogao bit? aha, tamo je. zvonim na vrata. totalna nervoza u meni. znojim se užasno. nekako sam imala osjećaj da je ovo baš ono mjesto koje će mi savršeno odgovarat. otvara neki mladi, zgodan dečko.
-šta trebaš?
-došla sam u vezi oglasa. za iznajmljivanje, cimer?
-ok. uđi
nekoliko sumnjičavih pogleda uperenih prema meni me nije zaustavilo i ja sam ušla. stan je izgledao pristojno. upoznala sam se s dečkom. marin. pitam za cijenu. malo skupa, ali sam bila svjesna da najvjerojatnije ništa boljeg neću ni nać pa kažem da pristajem na ponudu, ali on ima još nekoliko ponuda pa mora razmislit koju će prihvatit. trebam doć za nekih sat vremena i kako nemam ni gdje otić ni što, radit, samo sam sjela vani na stepenice ispred stana. marin me skužio nakon nekih 5 minuta i zbunjeno gledao.
-zašto sjediš tu?
-nemam kamo otić pa sjedim
-kako nemaš kamo otić?
-a... duga priča..
-pa daj ajde, uđi onda, nemoj se tu smrzavat.
i tako sam ja ušla. pričala s njim i nakon desetak minuta osvojila svoje mjesto. uskoro su došli dva cimera. i tako to izgleda do danas. ja i 3 cimera živimo zajedno.
Post je objavljen 22.10.2006. u 16:13 sati.