Sjetila sam se ovih dana svog brata. javio mi se. dobio je malog sina i valjda je htio da ja to znam, mada neznam zašto. rekao mi je i ja sam mu čestitala i zaželjela sreću kao što je i red. dalje? dalje..samo tišina..ja ionako uopće nemam o čemu razgovarati s njim. ne smatram ga bratom jer sam u životu s njim provela sveukupno 48 sati, ako i toliko. nikad nismo razgovarali, osim ono jednom. jedan put sam pokušala razgovarati s njim, ali... toliko mi je trebala podrška, mislila sam da će mi je bar on pružiti. zagrlila sam ga, a on je samo blijedo stajao raširenih ruku. tada sam si rekla - nikad. nikad više neću pokušati biti dobra s njime. dosada sam se već naslušala mišljenja svojih frendica i nazovi frendica i one se sve slažu u jednom - bilo bi super imati starijeg brata. da te pazi, da te štiti, ili da ga nešto pitaš ako ne razumiješ. jedino sam ja imala starijeg brata, ali one to ni nisu znale. čime bi se uostalom pohvalila? ne pazi me, ne pričam s njime. on je meni potpuni stranac, postoji puno osoba koje su mi značile nešto više od njega. ali, sve to nebi bilo važno, da mi je pomogao u najvažnijem trenutku. ali on me izdao. kao i svi. evo kako je to išlo..prolazili su dani od tatina pokopa. prestala sam plakati, stara i sestra su još znale zaplakat, a moj brat nije plakao čak ni na pokopu. rasplakala sam se još jedino kad sam u novinama vidjela zahvale koje je stara napisala. očekivala sam da ću preko njegove slike preći mirno, i da sam sve suze već isplakala, ali nije bilo tako. njegova slika u osmrtnicama..opet tisuću zašto?zašto?zašto? ali ni jedan odgovor. zašto je morao otići on koji je bio tako dobar..kažu da oni koga bogovi vole, umiru mladi. mog su tatu onda voljeli najviše na svijetu. i ja sam ga jako,jako voljela. slika u novinama je bila moja zadnja suza za njega. i zadnja općenito. od njegovog pokopa je prošlo više od dvije godine, a ja od tada nisam pustila ni jedne jedine suze. ni za koga i ni za što. shvatila sam da je život prekratak da bih se trošila na suze. samo što mi je trebalo dugo vremena i da shvatim da ga ne treba trošit ni na neke druge stvari...ali..gdje sam ono stala..da. nakon pokopa vrijeme je nekako prolazilo. sastajala sam se sa svojom starom ekipom, malo smo pričali o matiji i svemu tome, ali..oni su bili još i gori od mene..nisu niti shvaćali što ja govorim niti su se trudili pomoći mi. zapravo, postajali su sve hladniji i gotovo nitko više nije htio pričati sa mnom. tako je prošlo nekih tjedan dana. konačno sam saznala što se događalo. hana je jedan dan išla na kavu sa mnom. bila sam žalosna kad sam vidjela da uopće nije pri sebi jer sam se nadala ozbiljnom razgovoru od nje..ali, eto..što je - tu je. započela je razgovor. -Tina..znaš li ti uopće što se događa?-Kako to misliš?-Pa valjda si primijetila da smo drukčiji prema tebi u zadnje vrijeme!-Da, jesam, ali ne znam zašto.-Pa..prvo, shvati da ti je ovo inače ne bih govorila ali mi je stvarno žao gledati te takvu.protrnula sam..što mi je htjela reć, što je bilo tako važno, i tako grozno da mi to trezvena nije mogla reći? odgovor je stigao ubrzo..i nije bio ugodan.-Mogu li te nešto iskreno pitati?-Da, naravno, možeš. Samo pitaj-Ne želim zvučati grozno, ali..JESI LI TI UBILA MATIJU?molim?molim?molim? kako me moja frendica mogla pitati tako nešto. preplavila me sva silina osjećaja. bože..sjetila sam se svega..pada, matije, glazbe, smrti. skoro sam pala sa stolice od šoka. Hana je nastavljala dalje. -Već par dana govori se u ekipi da si zapravo ti kriva. -Odakle ti samo to? kako ja kriva? ali..nisam znala što reći. hana je ispričala da je nešto čula, o ovaj je to opet čuo od nekog trećeg, uglavnom, po toj sam priči ja tjerala matiju da ujutro vozi iako sam znala da je pijan. prije nego što smo krenuli, zamolio me da ipak ostanemo na krku, jer nije siguran da ćemo stići u rijeku. nisam mogla vjerovati što čujem. niti sam ja tjerala matiju, niti je matija bio pijan, niti me zamolio da ostanemo već je to bila njegova želja. htjela sam još nešto doznati od hane o toj užasnoj laži, ali je ona brzo otišla uz neke jadne isprike i ostavila me samu. mene je samo zanimalo tko je mogao tako nešto izmisliti. sutradan sam uspjela ispitati hanu i rekla mi je od koga je to čula. nakon toga sam suptilno i malo manje suptilno ispitala još par osoba. tako sam došla i do začetnika laži. bio je to već dobro poznat lik. netko od koga sam ovo zapravo trebala očekivat. netko tko je bio kriv. netko tko je htio riješiti sebe krivnje. pijani mulac koji je ubio matiju. bila sam bijesna. užasno bijesna. bijesna još i više od toga. izgledala sam kao luđak. jurila sam gradom uz jednu misao. ubiti mulca. bila sam poput vuka koji ubilačkom snagom ruši sve pred sobom.
Post je objavljen 21.10.2006. u 17:51 sati.