07.02.2006., utorak
relativno dugo nisam napisala nijedan novi post. ne mogu. svaki put krenem pisati i onda pročitam svoj jebeni blog i nemogu pisati dalje. svaki put, svaki jebeni dan pročitam svoju priču i pitam se - jesam li to ja?? svaki put iznova i ja umrem kad pročitam sve.. namjera mi je čitati svoj blog iznova i iznova dok pomalo ne otupim i dok se ne normaliziram. to naravno, neću uspjet, ali jebiga..nada umire zadnja. ili prva?? neznam, meni su najčešće puta u životu nade umrle prve zajedno s realnošću. zadnji post završio je matijinom smrću. hvala svima za podršku koju ste mi htjeli pružit, ali ja vam iz svega ovog mogu dati samo jedan savjet - učite na tuđim greškama, u ovom slučaju mojim. neznam jesam li napisala kako se zovem? dakle, zovem se tina. ime je možda izmišljeno, a možda i nije..nema veze, opet, ponavljam, onaj tko treba će se prepoznat. ali sad da nastavim, makar i ne bih. matija je umro je umro u podne..točno kada je otkucalo zvono na trsatu, sa zadnjim otkucajem zvona, još je nešto prestalo kucati. ja sam u bolnici bila još dva dana. imala sam nagnječenja i modrice, sve u svemu, gotovo bi se moglo reći da sam prošla bez ogrebotine. doktori su me htjeli zadržati najmanje tjedan dana u bolnici jer su sumnjali na neka unutarnja krvarenja, ali mene ništa nije moglo zadržati u bolnici. nakon dva dana sam iščupala sve žice iz sebe i pobjegla iz bolnice. grozno sam izgledala, ali sam se u onoj bolnici osjećala još groznije. možda nekome jednog dana padne na pamet pogledati na internetu nešto o našoj nesreći. odmah da kažem, nemojte se truditi. naša nesreća nikad nije bila u novinama, za nju nije saznala čak ni policija. ''mulac u bijesnom autu'' nije bio samo to. on je bio ''bogati pijani mulac u bijesnom autu''. odnosno, policija je znala za nju. znala je krivca, ali je i stari od mulca znao kako srediti da se to ne sazna kako njegov sinčić ne bi ostao obilježen i morao ispaštati. umjesto njega sam ispaštala ja. ali o tom-potom. nakon pada sam pala u nesvijest..jako, jako, jako dugu nesvijest, zapravo, kasnije su mi rekli da sam doživjela kliničku smrt i već su bili spremni odustati od mene kad mi je proradilo srce. pravo malo jebeno čudo. te minute kad sam umrla..neznam, većina njih je to opisala kao dugački tunel sa bijelim svijetlom. meni nije bilo tako. bilo je to nešto nevjerojatno. ne bih znala opisati svoj doživljaj da nisam naišla na jednu knjigu u kojoj je autor opisao nešto slično. dakle, riječ je o sljedećem - osjećaj je kao da ste na nekom tulumu koji je trajao dulje od svih mogućih granica.u sebi imate sve droge svijeta. letite, ne dotičete pod. neznate ni za koga. jačina glazbe probija vam bubnjiće ali vi ništa ne čujete osim svog srca..tam-tam-tam. obavijeni ste maglom i mada znate da se njišete sa stotinama ljudi u istom ritmu, vi ste posebni i mozak vam radi prekovremeno. čudne vizure plešu oko vas i vi se ni ne trudite shvatiti. ništa. plešete satima i satima, bez trenutka umora dok se osjećate jebeno kao nikad u životu. onda su vizure počele blijediti. glazba je postala jača. zapravo, medicinske su sestre nešto vikale. pogledala sam oko sebe i požalila. pjesma je nestala. zauvijek. poslije sam se pitala kako bi mi bilo da su odustali od mene tren prije nego sam oživjela. nakon toga su me smjestili u intenzivnu jer u šok sobi nije bilo mjesta..da,da..jebena riječka bolnica..onda se dogodilo nešto što ja ni nakon smrti neću zaboraviti. ja sam se probudila u 11:59. kako, neznam ni ja. naglo sam se ustala u krevetu i gotovo ispala iz njega. trsatska crkva je odzvonila. to što sam ja tada doživjela, nadam se da nitko nikad neće. nešto se otkinulo od mene. fizički. onda sam opet pala u nesvijest. probudila sam se oko 3 ujutro idućeg dana. matijini starci su bili uz mene. htjeli su da oni budu prvi od kojih ću to čut, da mogu sa mnom podijeliti svoju bol. kad su mi rekli..neznam..u sebi sam vrištala, ali iz mene nije ni glas izašao. srušila sam se u krevet. počela sam plakati tada i nisam prestala plakati dva sata. njegovi starci su me zagrlili, slomljeni, ali ja nisam ništa osjećala niti rekla. otišli su ubrzo i pustili me u samoći. ništa se nisam pitala, nisam ni o čemu razmišljala. jednostavno sam - znala. što sam znala, neznam ni ja. jedan dan sam provela u krevetu i onda pobjegla. matijini starci su me pokušali pronaći, ali me nisu nikad našli. ja sam njih našla, i to samo jednom. za matijin pokop. bio je to lijep mali obred. bio je topao kolovoški dan, jedan od onih koji u sebi imaju neku posebnu ljepotu koju nikako ne znamo i ne možemo objasnit. bilo nas je jako puno. svi su došli. stajala sam kraj njegovih roditelja. svaki je korak u meni budio bol. i fizičku i psihičku. hodali smo tiho na putu natkrivenom borovima. tišina je bila skoro opipljiva. došli smo do grobnog mjesta. netko je pročitao govor, ali ja nisam ništa niti čula niti vidjela. jako se puno ljudi rasplakalo nakon govora. njegovi starci su prvi bacili grudu zemlje i ružu. ja sam išla za njima..-Ljubavi moja, to je zadnje što ti poklanjam. Nek ti je sa srećom ondje gdje jesi ako si već morao otići.- pala je moja ruža..bijela..bijela i blijeda kao što sam i ja bila tada. daljnji događaji su bili gotovo kao u magli. bezbroj ljudi htjelo mi je izraziti sućut, ali ja sam samo pobjegla. od njih, od svega. pobjegla sam. Joj, ubi se čovjek..a bio mlad, jebote... noćas mi srce pati..noćas me duša boli
Post je objavljen 21.10.2006. u 17:44 sati.