Pregled posta

Životni učitelji

Prije par mjeseci, više se ni ne sjećam kada točno, sam krenula na vozački. Kolegica s posla, moja draga D. nagovorila me, gotovo natjerala da se upišem jer sam stalno nešto odlagala i odugovlačila. Smiješne su mi bile sve one predradnje, liječnički pregled i te fore. O predavanjima da ne govorim. Nekada su bila nevjerojatno dosadna, a gradivo mi se u odnosu na praksu činilo strašno apstraktno. Zamisli, ja ću voziti. Bilo mi je smiješno jer do tada nikada nisam sjedila za volanom. Samo sam jednom pridržala volan tatinog traktorčića i jednom volan prijateljevog automobila.
Predavanja sam odslušala, položila teoriju, istina od druge, a onda mi je trebalo gotovo mjesec dana da uopće počnem voziti. Bila me je malo frka, ali ne tolika koliko sam očekivala da će biti. Prvi me je sat instruktor učio tek komandama u autu i sličnim glupostima. Sjela sam tek toliko da dobijem osjećaj pritiskanja kvačila, mijenjanja brzine i sličnog.
Insturktor je stariji čovjek i kako inače bliske ljude doživljavam kao obitelj i uspoređujem ih sa članovima obitelji, njega sam odmah prihvatila kao oca koji će me nečemu naučiti. Sad, prilično bih se zajebala da me vlastiti tata (koji je već tri godine pokojni) učio voziti jer je bio nevjerojatno nervozan, netrepeljiv, nije baš imao sluha za tuđe pogreške. Što je najgore, tu sam manu naslijedila od njega i kada bilo što radim, htjela bih da to bude što prije i što bolje napravljeno.
E sad, tu je moju brzopletost već drugi sat prepoznao moj dragi instruktor jer sam sve htjela odjednom napraviti. Mislila sam kako ću čim sjednem za volan odmah znati voziti. Što je najgore, već i drugi očekuju od mene da sve odmah znam pa mi je tako Deba nakon drugog sata rekao: ja sam mislio kako ćeš ti odmah skužiti vožnju, kada treba stisnuti kvačilo, mijenjati brzine. Ne mogu vjerovati da to ne znaš. Isto mi je rekao kada sam krenula učiti rolati.

E pa, nisam baš tako pametna koliko god volja bila snažna.
Ovo je bio tek uvod u ono što se danas dogodilo. Mislim, ništa tako značajno, ali nekada nismo ni svjesni koliko nam znače ljudi koje poznajemo tako kratko.
Došla sam u dogovoreno vrijeme na parkiralište, ušla u auto i odmah po instruktoru skužila da nije baš raspoložen. Inače je uvijek ok, zna se našaliti, ali me i ozbiljno i strogo upozoriti na pogreške. Odmah sam mu rekla što sam primjetila. Rekao je da je umoran (a bilo je tek 10 sati) od ljudi koji ne žele shvatiti njegove primjedbe. Izgleda da mu se netko suprotstavio kada je tri puta morao ponoviti i upozoriti na njegovu pogrešku. Baš se osjetio umor, čak se malo pizdio što ne bih već sama napravila ono što trebam nego sam čekala da mi on to sam kaže i tako dalje...
Učila sam voziti u rikverc između čunjeva i nije mi baš išlo najbolje i bio mi je totalni bed zbog toga. On me pomalo grdio, a ja sam šutjela jer sam znala da je u pravu. Sat je bio gotov pa smo se odvezli do Zrinjevca gdje se parkiraju automobili auto – škola. Ugasila sam motor, spustila ručnu, otpustila kvačilo i onda iz prve prebacila u ler na što je totalno popizdio. Sad, zašto sam to napravila i zašto nisam smjela napraviti, nije ni bitno, no to me je strašno rastužilo. Ne to što mi se obraća takvim tonom i na takav način nego što sam ga rastužila već tužnog. Slušala sam, klimala glavom i osjećala kako mi naviru suze. Znala sam da bi to u ovom trenutku bilo strašno, no nisam se mogla suzdržati. Suza je kanula, a on se zacenio. Mislim, nije popizdio, ali znamo kako muškarci reagiraju na ženske suze. Vidjela sam da mu je žao i da se osjeća strašno, a onda mi je bilo još gore. Rekla sam mu zašto plačem i da mi je žao što ispada da ga nekada ne slušam, ali stvar je u tome što je instinkt nekada jači od mozga. Upravo sam ja ta koja uvijek govori kako je sve u glavi i kako je mozak jači od svakog poriva. Inače uspijevam, ali u vožnji su neke stvari drugačije.

Tek sada shvatila kolika je uloga tog čovjeka u mom životu. Zvuči pretenciozno, ali koliko vas ljudi u životu uči nečemu tako važnom.
Roditelji se trude malo dijete naučiti hodati, jesti, ići na lonku, pričati što je prirodno za čovjeka i kada ga netko ne bi tome učio, uz druge bi i sam naučio. U školi i na faksu nas uče stvarima koje nas zanimaju, proširuju vidike i osposobljavaju za rad u struci. Životni te partner osim nesebičnoj i bezuvjetnoj ljubavi uči suživotu, kompromisu, poštivanju želja drugih. A vožnja, ona je poput hodanja. Nevjerojatno važna i nemamo je od koga naučiti (a da bude priznata vozačkom dozvolom) nego od instruktora. Ako ne naučimo odmah dobro hodati, nećemo nikoga time ugroziti, ako ne radimo dobro svoj posao, dobit ćemo otkaz, ali ako naučimo loše voziti itekako možemo ugroziti nečij život.

Zato mi je bilo grozno. Moj me učitelj uči nečemu tako važnom, a ja ne uključujem svoj mozak i ne dopuštam mu da sluša njega nego puštam da ruke i noge rade po svom. Zato sam se rasplakala jer je izgledalo kako sam neposlušna i kako mi nije stalo, a on se toliko trudi.
Skužio je o čemu se radi i rekao da zna da imam volje za vožnjom, ali da mi mozak mora biti jači od instinkta.

On je definitivno jedna od značajnijih osoba i učitelja u mom životu i mislim da će me osim vožnje naučiti puno toga važnijeg. No, i vožnja je sama po sebi nevjerojatno važna. Nadam se da ću biti dobar vozač.


Post je objavljen 19.10.2006. u 11:03 sati.