Daklem, priča ide dalje. Gotovo maloumno sam se dala nagovoriti na sastanak sa gore navedenim likom. Iz dva osnovna razloga:
1. nezaposlena sam
2. još uvijek sam nezaposlena
Pa kao da to nije dovoljan razlog, nakon nekog vremena tijek telefonskog razgovora mi je maglovito ispario iz glave, i jedini čvrsti razlog zbog kojeg sam nedužnog čovjeka nazvala psihopatom - jest to da mi je, pa... zvučao čudno.
I tako, kad je stigla poruka od potencijalnog poslodavca da se nađemo, ja sam entuzijastično - danaravnosamorecitekadigdje- odgovorila.
I došao je i taj sat, rukovala se sa čovjekom i zahvalila sretnoj zvijezdi što ga nisam otkantala samo zato što čudno zvuči.
Jer prvi dojam je kažu ključan, a on je ostavio sjajan prvi dojam.
Stariji čovjek, dobro obučen, ugodnog osmjeha, finih manira, pomalo pokroviteljski nastrojen.
Sve 5.
Pa smo naručili kave i počeli razgovor.
Prvi ? se upalio kad sam shvatila da nakon 15 minuta neprestanog pričanja o njegovim privatnim stvarima nismo niti jednom dotakli temu POSLA,
Drugi ? mi je zasjao nad glavom kad sam (konačno došavši do riječi) upitala - o kakvom se zapravo poslu radi, dobila odgovor da ...ehm, firma još baš i nepostoji! ali da skuplja ideje, jer će eto, posao krenut, samo što nije...
Ok, - pomislih u tom času, jer to nije bio ni prvi ni zadnji takav razgovor u kojem sam sudjelovala, - pa, dobro, viđen si sa mladom trebom u IN restoranu, platio mi kavu, a sad svak na svoju stranu, kao što reko´ - ni prvi ni zadnji!
Ali, ako ste se ikad našli u sličnoj situaciji, shvatit ćete što mislim kad kažem da u sljedećih sat vremena nisam uspjela uhvatiti sekundu vremena stanke da kažem:
- Bilo mi je drago, al ja sad brišem -
Čovjek mora da je disao na škrge, jer nije zastao ni da uzme zraka. Na stranu s time što sam doznala sve o njegovom uzdrmanom odnosu sa ljubavnicom.
(Uzdrman je zato što se ona udala. Za drugog, očito. I jasno zašto, btw.)
Sve o njegovoj obitelji. (I shvatila otkud mentalna poremećenost vuče korjenje)
Doznala sve o MAFIJI koja ga PRATI jer im je KONKURENCIJA.
I da budem iskrena, nisam sigurna koja me od te tri informacije više uzdrmala...
Ali kad mi je u najstrožoj tajnosti povjerio da su ga do sada već tri puta pokušali ubiti, i sve namjestiti kao nesretan slučaj...
pa, recimo da sam zaboravila na pristojnost... i oborila postojeći rekord u 100m sa preprekama!
Veći dio tog vremena sam i ovako provela čudeći se sama sebi na koje se idiotarije dam navući, i pokušavajući se neprimjetno uštipnuti za nogu, tek toliko da provjerim da ne sanjam.
Ali očito i moja nevjerica ima granice, pa kad mi je jednom u tvrdu glavu ušlo da imam posla sa defacto psihopatom, i to onim koji pati (između ostaloga, kako će se pokazati) od manije proganjanja, prestala sam se osvrtati u potrazi za skrivenom kamerom, i počela tražiti UVJERLJIVI izgovor od:
- mislim da sam ostavila upaljeni štednjak...-
Začudo, kad sam rekla da mi je vrijeme proletjelo i da ću zakasniti na ehmgrhh ako odmah ne krenem, nije izvukao nož i zaskočio me, već je rekao da mu to ljudi često kažu (ma ideš?!) i ponudio se da me odbaci tamo kamo već trebam ići.
-da, mislim si, još najbolje da ga odvedem do kućnog praga...
I očito, otšetala sam živa i zdrava, i sa svim ekstremitetima na broju (naravno da sam tri puta provjerila jel´ mi viri nož iz leđa. Il´ barem pijuk za led...)
Nego, ova priča iz zone sumraka će imati i epilog, jer sam dobila već pet-šest poruka od lika. Kažem poruka, jer se na pozive ne javljam.
Da ne spominjem da sam konačno dobila posao... Jest da čovjek očito mora biti krajnje poremećen da bi me zaposlio.
Pitam se što li to govori o meni?
Post je objavljen 19.10.2006. u 12:17 sati.