Trudim se vjerovati sebi, a često me danju zamore brige, neutemeljene. Jer ono što sam smislila sama sam počela ostvarivati. Uzaludno mi je ponavljati afirmacije kada me uhvati plač, a kada nema nikoga u stanu počinjem sumnjati u svoje odluke. Zvučnik mobitela sam pokvarila slušajući dugo glas moje majke i pretvarajući se da je ovdje, glas svojih prijatelja. Zgodna stvarčica, nisu morali gledati kako čežnja curi iz mojih očiju. Neki dan sam izašla van, ilegalne supstance i nemoralna zlouporaba onih legalnih su bili jedini koji su me mogli prislilno oraspoložiti. Subote u Osijeku su bile žive, riječkih subota se iskreno bojim, nema nikoga kome bih mogla ispričati što mi se upravo smiješno dogodilo. Bila sam sama, a ipak, to je bio moj izbor. Ovdje sam došla da bih mogla nesmetano poraditi na svojim lošim navikama, a moram cijelo vrijeme živjeti s krivicom koju mi nameću. I dalje se trudim ignorirati kritike, ali počinju mi se gaditi ljudi o kojima ovisim....trenutno...uostalom, zato sam i pobjegla.
odluka je pala davno...šuti, trpi, pojedi govno, možeš ja to...znam zašto sam došla, radim na svom cilju. Tuga me nemože ubiti, to znam jer sam svu tuu do sada preživjela.Ne obazirem se više, neka mi govore što žele, neka sumnjaju u mene, neka me vrijeđaju, to je samo jedan korak prema razvoju u ono u što se pretvaram.
Ponosim se sobom. Radim na tome da im se jednom nasmijem u lice.
Jer, uspijeh je najslađa osveta.
Post je objavljen 17.10.2006. u 17:47 sati.