Na pitanje kako se uopće objašnjavalo očito i preočito bahato bogaćenje pojedinaca iz vlasti u doba početka Domovinskog rata, novinarka je odgovorila, otprilike:
"Vladalo je uvriježeno mišljenje da su ljudi, koji su se napatili u vrijeme komunizma, a sada rade za Hrvatsku, ipak na neki način zaslužili obogatiti se - valjda radi duševnih boli - pa nitko na to nije pretjerano reagirao."
O moralu tih ljudi ja ne bih. O moralu tih ljudi, od kojih poveća većina i danas sjedi u raznim vrhovnim institucijama, i još uvijek joj nije dosta, nego i dalje liječi duševne boli iz doba komunizma, i nema se što reći.
Ne znam samo gdje je i u kojem sistemu živio narod, valjda na Marsu, dok je ovdje vladao komunizam.
Narod nema pravo na naknadu za duševne boli.
Narod je marva. Stado. Stoka sitnoga zuba.
Dovoljan je bio komentar izvjesnog gospodina Smokvine, iz dijaspore, koji je sudjelovao u sakupljanju "vreća" novaca za Hrvatsku. Između ostaloga, vidno razočaran, ali i pomiren sa time što se dogodilo, rekao je:" jadni ti ljudi, vidite po njima kako im je, na ulicama se nitko ne smije".
Sinoć sam, ne znam zašto, ipak odgledala Hrgin Epicentar.
U životu se nisam osjećala tako jadno i razočarano nečime što me se, po pravilima reagiranja našega naroda na sve što mu se radi, uopće ne bi trebalo ticati.Mogla sam okrenuti glavu, program, gledati Pig Brader, reklame i ostale gluposti kojima nam truju i ispiru ovo malo mozga što nam je ostalo.
Ovako, iako znam da se neki ljudi u svakakvim situacijama i na svakakve načine pokušavaju domoći vlastite koristi, ostala sam šokirana veličinom učinjenoga.
Imam osjećaj da nas je netko gadno prevario. Otprilike, kao kad te izda netko koga jako voliš i vjeruješ mu.
Prva asocijacija bila je Pliva.
Druga asocijacija bila je prodaja svega i svačega.
Treća asocijacija bili su gorbovi onih jadnih ljudi koji su srcem išli za ovo što danas imamo. Ne znam što bi sada rekli da su živi.
Sjetila sam se naslova u nekim jučerašnjim novinama, otprilike "biskupi ignorirali Zid boli, jer nije bilo križa".
Sjetila sam se Brace, Gaje, svih ljudi koji ne znaju što bi sa svojim noćima.
Čula sam i poruku Mladog jastereba, Borkovića, koji je zamolio građane Hrvatske da ne posustaju, nego da se bore.
To je trebalo reći, ali skupini ljudi, apatičnoj, prevarenoj i rezigniranoj, teško nešto može dati snage za borbu. A ako se i kreneš boriti, već će se naći netko da ti začepi usta.Onako dobro.
I tu je krug zatvoren.
I tu je odgovor na pitanje što se to dogodilo u zadnjih 10, 15 godina, gdje nam je nestao moral, zašto smo postali agresivni, nedruštveni, zašto imamo toliko nasilja u obiteljima, u školama, pa čak i u vrtićima, zašto ništa ne poduzimamo, nego samo kukamo i mrmljamo sebi u bradu...Sociolozima i psiholozima sasvim razumljivo, ali nismo svi talentirani za te djelatnosti.
Prevareni, iskorišteni, zanemareni.
Od onih kojima smo vjerovali.
Nije nama za kriminal, nasilje i suicide kriv niti zapad niti filmovi. Na koncu, na zapadu netko ipak poštuje nekakve moralne i društvene zakone. Neke stvari tamo su nezamislive. Nije tu kriva niti "tranzicija", o kako je dobro došla ta riječ onima bolesnima od duševnih boli iz vremena komunizma...Jako dobro im je došla da opravda njihovo prežderavanje i gomilanje svega i svačega.
Moja pokojna nona, rođena je zadnje godine prvog, prošla Drugi svjetski, vidjela i Domovinski rat.
Imala je dovoljno godina i lucidnosti da na temelju svog iskustva izriče mudrosti.
Rekla je ona, već prvih dana Domovinskoga rata:
"E, ĆERCE MOJA, NE MOŽEŠ TI TU NIŠTA, A JA VIDIN DI TO IDE....TAKO TI JE TO, NEKOME RAT, A NEKOME BRAT!"
Je li bila u pravu? Ma, ni sama ne zna koliko.Vjerovatno se prevrće u gorbu...
Žalosna sam.
Post je objavljen 16.10.2006. u 08:25 sati.