Marketing
Nedjeljom predvečer
Veš mašina utihnula.
Pegla se ohladila.
Evo, još da zatvorim kuhinju...
Odvojila sam u vatrostalnu posudu ručak za sutra, spremit ću u frižider, stavljam poklopac dok hodam prema frižideru (jer mora ona dvije stvari odjednom!), lagano zamašćen rub posude i poklopac poleti prema betonskom podu.
Što spasiti, mislim si ja, dok poklopac tako leti – hranu, ili staklo poklopca?
Hranu, naravno, to je ručak za sutra...
Ipak, sjetim se misli prije nego sam krenula prema frižideru, dok mi je još poklopac bio u rukama: da ga stavim na posudu dok je još na stolu?
Prasak je bio... a kakav je bio - zvuk razbijanja debelog stakla koje se mrvi u najsitnije komadiće. Da sam poslušala onu prvu misao praska ne bi bilo.
Da nisam 14.01.1981. potrčala za autobusom koji je već kretao sa stanice i uletila kroz poluzatvorena vrata, zadihano se zahvaljujući šoferu što me je ipak pustio...da li bi imala najdražu i najdražeg danas...i dragog mog koji mi još uvijek ispunjava želje...?
Što određuje tijek događaja?
Vjera u veliki univerzalni red u ovom kaosu?
Ili je to tek temelj svega...pa kako nam bude?
Uz te misli i što manje kaosa, želim vam jedan dobar i veseli tjedan!
Post je objavljen 15.10.2006. u 17:51 sati.