Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/maddogsh

Marketing

Bizzarre Hell's Daily News


Prije pravog početka napominjem da je ovaj tekst čista glupost.

A sada prvo uvod u početak:
Naravno, u uvodnoj rečenici, koja se eto nalazi tamo negdje niže dolje, pa ju se i ne treba smatrati previše uvodnom, no tamo je gdje je, jer ova tu nije uvod, je sasvim irelevantno da je upotrijebljen izraz trupkati umjesto vući, što je puno uobičajenije u takvim opisima.
Nadalje, izraz šestparački pokušava ekstrapolirati jeftinoću situacije dok dvadesete godine prošlog stoljeća ima određeno značenje više u odnosu sa autorovim a ne sa stavovima likova, jer njih, vjerujte bez svake šale, (pa makar to bio dio stiha iz neke sasvim druge poezije)
BOLI KURAC
i to ne samo koje je stoljeće, već i koji je sat, iako su, kako će se vidjeti iz daljnjeg razvoja događaja poprilično bolno svjesni koliko je sati.
Tako, nabrojavši sve uvodne napomene i primjedbe pod op.a., i to bez uporadbe fusnota (stopalnih kajdi), nastavimo sa ovom zanimljivom pričom koja će se vinuti u neslućene visine, budem li imao…
TOINJGZZZZZZZ!!!
OK, OK, Gabriele, prijatelju, na budi ljutit… sada ćemo nastaviti…
ŠPLJINGZZZZZ!
Dobro, dobro…
Dakle, kroz polumrak pokrajnje ulice trupkalo je nekoliko sjena izgledajući poput scene iz lošeg šestparačkog vodvilja sa kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća, ili, radi još bolje ilustracije, poput scene iz crtanog filma. Jedino što im je nedostajala bila je idiotska glazba na klaviru uz pratnju violina koja i inače prati nečije kretanje, (kretanje Kojota kad gradi zamku za Pticu Trkačicu nasred pruge, pa čuje mbip-mbip, a pogazi ga vlak…), no i bez te glazbe, mora se priznati kako im je u glavi sviralo svašta
Pet se sjena (eto, toliko je tih nekoliko) dakle trupkajući provlačilo prljavim ciglenim zidom, povremeno nestajući, povremeno narastajući u blijede sive mrlje na visini trećeg kata, povremeno se smanjujući na skoro prirodnu veličinu posve crne oštrine, a povremeno (ostanimo dosljedni opisu) se i umnažajući u razne nijanse sive i lepezasto kružeći oko međusobno nedovoljno udaljenih svjetiljki sa po tri žarulje.
Noć k'o noć, sjene k'o sjene. Svaki bi ih dovoljno (ne)oprezni promatrač/čitatelj/špijun (i još nekoliko imenica za one koji vole gledati) ostavio sasvim dovoljne da trupkaju i dalje, no, autor ovih redaka nije u toj kategoriji, on želi zumirati kamerom preko krovova kuća te pokrajnje ulice i pogledati tko je vlasnik tih sjena.
Dakle, dvije su bile poprilično nezgrapne, malene, opremljene krilcima i nekim nezamislivo neupotrebljivim dodacima i trupkale su lebdeći poput prežderanih šišmiša. Jedna je bila onako više ženskog obličja kojem poprilično smetaju rogovi i dobro oblikovan, gotovo seksi rep i dvanaest izbočina na pripijenom kombinezonu koji je, takav kakv je odavao da vlasni(k-ca) sotične sjene nema više kila od izgladnjele koze, a s njom dijeli i dosta sličnosti, jedino što ne mekeće. Treća kategorija tih sjena, a četvrta sjena pojedinačno bila je poprilično slična mješavini Desmonda i Mr.Beana i njihov bi se vlasnik svesrdno ponašao u skladu s tim, da je imao pojma o kojim se likovima radi.
Najfascinantnija od sviju sjena bila je sjena petog vlasnika, koja bi, ako bi se postavila na začelje, zakrila sve ostale pa bi cijeli konglomerat izgledao kao petoglava kugla sa jednim repom, šest rogova i jednim halbcilindrom. Kruškasto se obličje na kratkim debelim nogama gegalo nimalo bezopasno bespomoćno se pomažući mahanjem rukama i odmahivanjem glavom u stilu tjeranja muha izvana i zujanja u glavi iznutra poput psa koji nenadano, umjesto što je pružio glavu kroz vrata da dohvati komad mesa dobije udarac u njušku od neopreznog vlasnika koji u mraku izlazi kroz ta ista vrata, a pas je crnji od noći, e upravo tako.
Negdje su urlimjaukale mačke i zavilajucviluckali psi, tamne su sjene nadlijetale ponad svjetiljaka (tamo gdje bi dotične radile ili barem postojale), puni je mjesec (o čuda, upravo u takvim večerima je mjesec neminovno pun) začuđeno zijao na tu grotesku trupkanja.
Samo kojih dva tri metra ispred skupine trupkajući sjena ponosno su šetali crna mačka i bijeli pas.
-Šefe… tako ste stereotipni večeras. – progovori kugla.
-Gabrijele, budalo, šuti. – zagrobni sumporom usmrđeni mijauk mačke.
-Gabriele, za ime moje, budi tiho. – lagano svečani, sonorni lavež psa.
-Gabriele, kretenu, začepi. – žensko meketanje.
-Striček Gabriel, hoćete biti tiho? – dva glasića malih ne-anđelčića.
-Šefe ftihni – mrki glas neopisivog pomoćnika.
-Ali zašto?
-Kao prvo zato jer nas je to tvoje debelo dupe dovelo tu gdje smo.
-A ne, moje debelo dupe nas je dovelo do restorana, a gluposti vaših štićenika su nas odvele dalje. I ne želim sada gledati predstavu sa crvenjenjem jednoga i božanskim kenjkavim skanjivanjem drugog. Tjedan je dana prošlo, skidajte mi ovaj trio fantastikus s vrata, odmah!
-Ili?
-Ili dajem otkaz…
-Onda daj otkaz.
I Gabriel da otkaz…
Nastavak u slijedećem broju našeg časopisa


Post je objavljen 14.10.2006. u 11:41 sati.