Onda, jeste li projurili kroz današnji dan prihvativši ga zdravo za gotovo, baš kao jučer?
A ni ponedjeljak nije bio različit, zar ne?
Sjeća li se netko što je radio u prošli četvrtak?
Što mi je?
Susrela sam danas ženu, nekih sedamdesetak godina...
Jedva čuje, teškom mukom sam joj pokušavala pojasniti nešto što je bilo važno.
A bilo je važno da shvati
Ne znam da li me shvatila.
Ne znam da li je njoj to bilo važno kao i meni.
Ne znam da li me se uopće sjeća sada...
(Bože, kako sam sebična.)
Gledajući neke dijelove njenog tijela mogla sam pronaći tragove ljepote koji su se počeli povlačiti...kada?
Prije 10-ak, 20-ak godina..? Kad je počela gubiti sluh?
I zašto?
Možda zato jer se naslušala previše gluposti u životu, pa je odlučila da joj je jednostavno-dosta.
Prsti stopala su joj se isprepleli, žive neki svoj život i strahovito otežavaju njezin.
A ja joj nekako moram pomoći, makar malo olakšati...
Gledam joj sina, onako s boka, nervozan, nemiran, na krivom je mjestu.
Ima važnijeg posla...nema strpljenja, zove ženu. Ona pokaže tek mrvicu više pažnje.
Presložim nalaze, pregledam sve još jednom da budem sigurna, a u mislima sam se već oprostila s njom.
Prene me topli dodir na mom dlanu. Nježno i čvrsto, savršeno odmjereno stisnula je moju ruku iznad svih tih papira. Podigla sam glavu i susrela se s njenim bistrim iskričavim pogledom.
(Na filmu se sekunde tih trenutaka prenose kao minute...svašta vam preleti pred očima)
Hvala, rekla je, puno vam hvala.
Primila sam obje njene ruke, ne odmičući pogled, hvala vama, odgovorila sam joj toplo.
Zašto?
Spustila me je s oblaka moje samouvjerenosti, nepobjedivosti, snage, pa i uobraženosti – ponekad.
Srušila me je na zemlju, jednim dodirom i pogledom.
U tom jednom trenutku bez i jedne riječi pokazala mi je i objasnila koliko sam zapravo prestrašena, slaba i kako se svi bedemi zaštite mogu pretvoriti u običnu baru.
Jer život prolazi.
Gubi se sluh, slabi vid i krive se kosti. Suše zglobovi. Kako škripe onda, čovječe!
Hoću li htjeti slušati jednog dana?
Nekoga tko će mi željeti olakšati svakodnevni život?
Hoću li uspjeti sačuvati toplinu u očima, toplinu koja će sama od sebe pričati priče bez suvišnih riječi.
A gledam si desni palac na nozi.
Krenuo je...o da!
Post je objavljen 11.10.2006. u 20:37 sati.