Marketing
Crni, šareni ili samo leptiri?
Kutija
Kutija. Čelična,
papirnata, svejedno.
Okovi se, nevidljivi,
prostiru oko bezbrižnih Nas.
(Lepršamo u onom svijetu,
nenaviknuti na bosu Glupost.
Oko nas skakuću i smiješe se,
opuštene crvene pčele.)
Teška mreža pada odjednom.
Postajemo lovljeni leptiri,
probadaju nas iglom,
vješaju na neko tužno mjesto.
Maglene koprene po svuda vise.
Koprcamo se na tankoj niti...
Sami, vodimo neznane bitke
s bijelim licem Gluposti.
(Principi, surovo djetinjasti,
ne mogu nas slomiti!
Mi smo jarbol ovog broda...
...kamen, sunce, vjetar!)
Rušimo zidove!
Postižemo više!
Letimo za srećom!
Ne trunemo u kutiji...
Koliko nevjerojatnih izjava i plitkih ljudi! Koliko nebitnih stvari u životu zbog kojih se neki zamaraju... Koliko plitak čovjek može biti? Postoji li neka granica? Ili idiotizam poprima takve divlje razmjere? Idiotizam raste...
Jednostavno rečeno, pranje mozga je sranje! To se čak i rimuje. Odbijam biti ispranog mozga! Odbijam se ravnati po tuđim principima! Odbijam živjeti kako oni žive!
Sreća je ono što mi treba u životu (između ostalog). I znam kako doći do nje... Što potiče ljude da namjerno uništavaju ili omalovažavaju tuđu sreću? Osim vlastitog nezadovoljstva. Jer su nabijeni u kalup. I žive po nekim općeprihvaćenim principima koje ni sami ne razumiju.
Ponekad zna boljeti, ponekad samo iritirati. Ovaj put sam ravnodušna. Ali ne mogu se oteti razmišljanju o tome...
Ipak, ponosna sam na činjenicu da ne živim u kutiji!
Post je objavljen 09.10.2006. u 21:17 sati.