Već sam spomenuo da je nevjerojatno kako vrijeme ovdje brzo prolazi. Sličnu stvar primijetili su i drugi stranci u firmi, ali isto tako primijetila je i najdraža mi žena.
Ne bih rekao da se zemlja ovdje brže vrti nego li u ostatku svijeta, ne vjerujem da smo blizu nekog singulariteta u svemiru, stoga ili moraju biti mali zeleni koji mljackaju moje sate i minute, ili je riječ o nečemu prizemnijem.
Uglavnom, kako izgleda moj radni dan?
Buđenje u 7:10. Odnosno u to vrijeme počne zvoniti sat i uporno zvoni po 10 sekundi, svakih pet minuta. Jasno kako i kod svih dosadašnjih mobitela, melodiju za buđenje sam odabrao jer mi se činila najljepšom, najmirnijom, baš da te mirno prene iz svijeta snova. Sad mi se ta melodija najviše gadi.
Ustajemo se oko 7:30, jutarnja higijena i doručak.
Izlazim iz kuće oko 7:58 i oko 8:12 već sam na stanici podzemne željeznice. Naravno, ukoliko vidim da će vlak skoro pa krenuti trčim. Iako znam da će sljedeći vlak krenuti za 5 minuta, ali budali su tih 5 minuta najvažnije u životu.
Nakon što jednom presjednem, na posao stižem oko 9 sati. Ovo je možda najpesimističniji scenarij. Ukoliko se vlakovi poslože, i ukoliko uhvatim limited express umjesto putničkog, onda se vrijeme putovanja može smanjti i na 45 minuta, od vrata do vrata. 1. Mali zeleni!
U uredu još mirna i snena atmosfera. Ekipa dolazi tek oko deset sati. Nije ni čudo budući da su prethodnu večer radili do 10, 11 na večer, pa sve do 3 sata u jutro (par bolesnika je redovno svaki dan do 2-3 u jutro!)
Svojih sat vremena bonusa iskoristim za čituckanje mailova, večernjeg i praćenje vijesti iz zemlje i inozemstva 2. Mali zeleni!.
Oko 10 počinje buka i veselje. Najgori su telefonski razgovori. Kad zovu kupca, zvuče kao alaj čauš Ivan Zorica kao predaje prijavak predsjedniku ili ŠtoTiJAZnamKomu. Telefonski razgovor se sastoji od tri faze - u prvoj, koju popularno zovemo handshaking (teorija modema!) vjerojatno pitaju za zdravlje, interesiraju se za operaciju kuka ženine tetke ili pak je li počela sezona crvenog lišća u Sapporu. Usput se ispričaju barem 15 puta što zovu tako rano/kasno/iznenada/ili sve to skupa i zajedno. Ova faza traje 10-ak minuta i nakon nje slijedi faza predaje poruke. Ona može trajati koliko treba puta 3.14. Stvari se ponove tri puta, a onda se sukus poruke izvuče i ponovi još jednom u trajanju od 14%. Treći dio je opraštanje, i opet moramo izraziti ispriku jer smo zvali rano/kasno/iznenada/kad ženina tetka koja je operirala kuk spava ili nešto slično. Završetak je forte fortissimo Hai! Hai! Hai! Domooooo domo arigatoooou, degozaimashita! Taj se dio obično odradi stojeći jer je valjda u tom položaju prsni koš najrašireniji pa stane dovoljno zraka za završni Hai!
Koliko god se trudio da ih nečujem, to se oni više trude da mi stave do znanja da je taj telefonski poziv od presudne važnosti za cijelu firmu pa prodiru kroz slušalice koje zabijam do granice srednjeg i unutrašnjeg uha i uništavaju i posljednje ostatke teško izgrađene koncentracije. 3. Mali zeleni!
Oko 12 sati, nakon tri sata u kojima nisam skoro pa ništa napravio, vrijeme je ručku. Na ručak se ide točno u 12 kad idu i svi ostali. A to onda znači, budite ljubazni pa pričekajte Onda umjesto 40 minuta na ručak potrošimo i više od sat vremena, čekajući u redu. 4. Mali zeleni Ponekad se sjetimo pa krenemo na ručak 3 minute prije i gle čuda - restorani poluprazni, odmah se dolazi za stol, hrana odmah stiže. Problem je što najčešće shvatim da je podne, tek kad zamirišu bento kutije što su mojim kolegama Japancima najdraže im žene spremile za ručak. A onda je već kasno budući da se bento kutije podgrijavaju o mikrovalnoj negdje oko 12:00 pa dok mirisi dođu do mene prođe još minuta i trideset sekundi, a onda je već irashaimase (izvolite), zamijenjeno s pričekajte trenutak.
U Hrvatskoj se na ručak ide na pola radnog dana (ili slično tomu). Ovdje se ide ubrzo nakon što se došlo na posao.
Nakon ručka odradi se 10-ak sastanaka. Na koje je pozvano barem 3.14 puta više ljudi (tri puta više ljudi plus 0.14 njih na tele konferenciji. Materijali se ne pripremaju unaprijed nego se uključi projektor, prazan list papira u wordu i onda se čeka da nekom od onih promatrača dođe prosvijetljenje. Kako prosvijetljenje ne dolazi po narudžbi, sastanci traju satima.
Problem je što je produktivnost vrlo mala, veći dio vremena je DTX (discountinous transmission ili po hrvatski šutnja). U kojem svatko prebire po vlastitim mislima i traži prosvijetljenje. U našoj firmi je još i dobro. Obično jedan od stranaca uzme glavnu riječ, diktira u zapisnik (onaj prazan list papira s početka priče), uveseljava prisutne, dubi na glavi, dere se, gestikulira rukama, samo da ne zavlada ta svečana meditativna tišina. Jer ako se to dogodine, sastanak ništa ne može spasiti.
Kad idemo kod kupca problem je kudikamo veći. Tamo se morate uljudno ponašati, ne možete neuljudno prekidati drugu stranu, ne možete dubiti na glavi nego se prepustiti fatalistički sudbini. Često bih nakon 4 sata takvog sastanka u čudu sam sebe pitao što smo radili punih 4 sata. Kad cijela stvar stane doslovno u sat vremena. 5. Mali zeleni!
Parodija je još veća kad je sastanak na engleskom i japanskom pa se onda mora produžiti dodatno za 60% jer se sve što kažete simultano prevodi. Ponekad je dogovor da se sastanak održi isljučivo na japanskom, a ako je nešto u čemu ja mogu pridonijeti, kolege mi prevedu pa se onda uključim u raspravu. U takvom trenutku bilo bi neprilično ponijeti neku beletristiku i čitati dok vlada svečana tišina, povremeno prekidana s dvije do tri rečenice jedne od strana. Pogodno je to vrijeme za meditaciju o bitku, brojanje prostalih kobasica od prethodne svinjokolje, planiranje inauguracijskog govora ako ikada postanem predsjednik države i tako to.
Još je veća fora nakon takvog sastanka na kojem ste brojali kobasice pitate svoje kolege što se točno zaključilo. Događa se da se njih trojica ne uspiju složiti oko zaključaka i čovjek se zapita jesu li oni barem bili na istom sastanku ako ste već vi bili negdje u Slavoniji na svinjokolju. U Japanu je vrlo neprilično tražiti pojašnjenje jer se u govoru sve što se podrazumjeva da svi sudionici znaju ispušta iz rečenice. Stoga, čak i ako ništa ne razumiju, moji Japanci neće tražiti pojašnjenje. Nekad ga na naše inzistiranje i zatraže. Ponekad ga dobiju, a bio sam svjedok kad je kupac odgovorio da je on bio dovoljno jasan?! Pri tome moram reći da ekipa s kojom radim nisu nesposobni čudaci. Ali problem je kultura i od toga se ne može pobjeći!
Oko 19, 20 sati na večer prekidaju se sastanci i ja obično prvi napuštam ured, hitajući najdražoj mi ženi. Ne, nisam previše do tada napravio, najčešće ništa od onoga što sam bio namislio nisam napravio, ali prošlo je mojih 10, 11 sati u office-u i nemam namjeru više od toga dnevno poklanjati za boljitak firme.
Japanci tada tek počinju raditi. Šalje se stotine mailova u kojima je u Cc uključen svatko od portira na ulaznim vratima do mladog prijestolonasljednika rođenog prije mjesec dana. Rade se i korisne stvari, to je vrijeme u kojem oni naprave svoj posao. I obično to traje do ponoći kad s Otsukaresama deshita (naporno smo radili) idu kući. Ima bolesnika koji ostaju i do 3 i jutro i tako iz dana u dan.
Od 10 u jutro do 3 u juto. 7 sati spavanja, pa opet na posao.
Post je objavljen 09.10.2006. u 09:08 sati.