Marketing
... Zvuk violine potekao je s njezinih usana...
Negdje iza vela nedostupnosti njezine velike oci sanjivo su gledale ljude koji se kretahu kao marionete.
Ispred nje nudila se noc bez kraja... Dora je ostavila projekciju sebe u tom kafeu i poletjela.Trebala je njega.
Hoce li ga prepoznati?..Kako ce znati da je upravo on onaj kojeg ceka svake noci kada se kazaljke poklope? Hoce li sjediti u staklenom dvorcu carstva mašte kako su joj bake uvijek prije sna obecavale? Hoce li kao šifru prepoznavanja izreci njezin omiljen stih? Nije znala...Osjetila je samo kako je nešto vuce prema oceanu... Spustila se na obalu i zvjezdano nebo navukla kao zastor..Trebala je prave kulise. Negdje u daljini cuo se zvuk gitare... Negdje u daljini ljudi su sanjali svoje snove. Ona je bila potpuno budna...I potpuno sama.. Ocean je šaputao kartu svijeta...nagovještajuci joj putove kojima još nije krocila...trgove na kojima još nije plesala...Svijetove koje treba upoznati...Poljupce koje treba pokloniti..Viktorijanske haljine koje treba obuci..Maceve koje treba držati i boriti se..Mladost koju treba proživjeti... Zaplivala je i stopila se s oceanom...Željela mu je zahvaliti dodirom za mudrosti koje joj godinama poklanja...I za tren...samo djelic beskonacnosti..shvati da opet sjedi u istom kafeu obasjana neonskim svijetlom, okružena masom ljudskih tijela...i sasvim neocekivano..i sasvim neiznudeno.. Osmijeh spontano klizne niz usne...kazaljke se poklope...zvono odjekne..i sada zna..njena bajka nikad ne prestaje...
Post je objavljen 08.10.2006. u 14:33 sati.