Samo da popuni prostor.
Da.
Nije bitno kak cete to shvatit.
Uopce nije.
Junak svog doba
''Što će biti ako jednom ovi zapisi dopadnu šaka kojoj ženi?''
Evo, ovi zapisi dopali su u ruke meni, mladoj djevojci koja zapravo još ne razumije ljubav (kako bi mnogi ljudi rekli). Ali, ja razumijem. Svi trnci i leptirići u trbuhu, iščekivanje da vidiš osobu koju voliš. No, Pečorin to nije osjetio. On je mogao imati koju god ženu je htio, ali to su sve bile površne, tjelesne veze. Zato jer se on nije želio vezati. ''Spreman sam na sve žrtve osim te. Dvadeset puta ću ako treba staviti život, pa i čast, na kocku… ali slobodu svoju neću prodati. Zašto mi je toliko stalo do nje? Što očekujem od budućnosti? Istini za volju, baš ništa. Posrijedi je nekakav urođeni strah, nepojmljiva slutnja…'' Ma jednostavno, zloduh nastranosti.
Pečorinov dnevnik me se jako dojmio. Njegova razmišljanja, njegovi stavovi i zapravo tolika tuga skrivena iza vidljive maske… ''Bio sam spreman zavoljeti cijeli svijet, ali me nitko nije shvatio, pa sam naučio mrziti. Skrivao sam svoje najljepše osjećaje na dnu srca – i ondje su i umrli. Govorio sam istinu – nisu mi vjerovali, pa sam počeo varati. Postao sam moralni bogalj – jedne polovice moje duše više nije bilo, usahla je, isparila, umrla, odrezao sam je i bacio. A druga je polovica bila živa i spremna svakome biti na usluzi, ali to nitko nije zapazio jer nitko nije znao da je postojala ona druga polovica koja je uginula.'' On je bio neshvaćen, tužan i zapravo mladić pun ljubavi koju nitko nije prepoznao. I zato me se on toliko dojmio. On je volio Belu. Ali mu je ubrzo dosadila jer je i od nje očekivao da ga neće razumjeti. Želio je da ga Meri zamrzi samo zato da bi pobjedonosno mogao slaviti poslije kad je navede da se u njega zaljubi. Jer mogao je to. I nije mu bilo važno što će ona patiti. Želio se zaljubiti u nju. Ali nije mogao. Jer su osjećaji odavno umrli. ''Kad sam se vratio kuci, osjetio sam da mi nešto nedostaje. Nisam vidio nju. Da se nisam uistinu zaljubio? … Koješta!''
Shvatio je žene. Razumio ih je. I zato su ga toliko i voljele. ''Nema ničeg paradoksalnijeg od ženske pameti – žene je teško u što uvjeriti, treba ih navesti da uvjere same sebe. Evo primjera obične metode: Ovaj me čovjek voli, ali ja sam udata – prema tome, ne smijem ga voljeti. Ženska metoda: Ne smijem ga voljeti jer sam udata; ali on mene voli, prema tome… Slijede točkice jer razum više ništa ne govori, a najviše govore jezik i oči, pa odmah za njim srce, ako postoji.'' Zbilja sam se nasmijala na ovo njegovo shvaćanje. Ali, mislim da u njemu ima (bar trunčica) istine. Jer, i ja sam ga zavoljela zbog njegovih razmišljanja, zbog iskrenosti koju je izražavao u dnevniku. ''Žene bi morale poželjeti da ih svi muškarci ovako dobro poznaju kao ja, jer ja volim sto puta vise otkako ih se ne bojim i otkako sam prozreo njihove sitne slabosti.'' Hehe. Da. Kako bi bilo divno da nas svi dečki razumiju. Ali moramo biti sretne što postoji barem nekolicina koja to pokušava.
No, njega je isto netko shvatio. I ona ga je istinski poznavala. I istinski razumjela. I čim se ukazala mogućnost da je zauvijek izgubi, Vera mu je postala draža od svega na svijetu. Kad mu je pismom javila do odlazi, uzeo je konja i mahnito krenuo za njom. Ali, konj je već gubio snagu i pao. I Pečorin s njim. I zauvijek ju je izgubio. ''U tvojoj naravi ima nečeg posebnog, samo tebi prirođenog, nečeg oholog i tajanstvenog; nitko ne može tako postojano željeti da bude voljen; ni u kome zlo nije toliko privlačno; ničiji pogled ne obećava toliko blaženstva; nitko se ne zna bolje služiti svojim prednostima; i nitko ne može biti toliko istinski nesretan koliko ti, zato Što nitko ne nastoji toliko uvjeriti samoga sebe u protivno…'' O, da. Shvatila ga je. I istinski ga je voljela. Makar je bila udata.
Pečorin je tražio sebe. Tražio je ljubav. Tražio je nekoga tko ce ga voljeti i razumjeti. I nije shvatio da je tu osobu našao jer je previše zatomljivao osjećaje. Koliko kod želio biti shvaćen toliko je i to odbacivao. Nije želio nikome vjerovati jer su ga ljudi iznevjerili. Imao je samo drugove, jer nije želio biti rob, a ni gospodar u prijateljstvu. Bio je istinski junak svoga doba. Jer je shvatio druge. Ali drugi nisu shvatili njega. '' Možda ce neki čitatelji poželjeti da doznaju moje mišljenje o Pečorinovu karakteru. Moj je odgovor naslov ove knjige. 'Ali to je zlobna ironija' – reci će oni. – Ne znam.''
Nije ironija. On je junak. Ali i nesretan, jadan mladić koji žudi za ljubavlju.
Post je objavljen 06.10.2006. u 20:32 sati.