Marketing
Susret na planinskoj stazi
Uz još jednu veliku ispriku svima koji su virkali na ovaj blog u nadi da će vidjeti novi putopis i slike započinjem po treći puta ovaj post jer mi je u prva dva navrata ovo čudo tehnike u sekundi proždrlo moj dvosatni trud. 
Nadam se da je treća sreća, pa ponovo hrabro pišem direktno u editoru umjesto da kao mudar svijet to prvo složim u Word-u, pa onda oprezno ispitam trenutno raspoloženje servera. 
Protekli vikend sam zajedno s još sedmoro prijatelja slavonskih planinara proveo uživajući u nebeskim ljepotama Biokova. Pored svih mogućih fascinantnih prizora koje ovakav biser hrvatskih planina 
može ponuditi posjetitelju, ovaj će se izlet pamtiti i po neobičnom, ali priželjkivanom susretu s jednim od rodonačelnika planinarsko-blogerske zajednice, čuvenim blogoglagoljivim Da_Vincijem.
No najbolje da krenem od početka.
Nakon cjelonoćne vožnje kroz Bosnu stigli smo u zaseok Makar iznad Makarske oko devet sati. Na kraju asfaltirane ceste odakle je trebalo započeti uspon na najviši vrh Biokova Sveti Jure pružao se prekrasan pogled na Makarsku i morsko plavetnilo na jednoj strani, ...
... a na biokovski bedem na drugoj strani.
Kameni zid pruža se kilometrima na sjever i jug poput tvrđave koju naša mala grupica pokušava osvojiti naoružana samo dobrom voljom, veselim raspoloženjem i preteškim ruksacima koji vuku dolje, ali ne i gore. U podnožju smo zamijetili bogatstvo jesenjih plodova ...
... kao i još uvijek veselo šarenilo raznobojnog cvijeća, ...
... a podloga takve slike se sastojala od bezbrojnih kombinacija bjeline stijena s povremenim malim dodatkom pahuljastih oblaka, zelenila crnogorice i nebeskog plavetnila.
Svojim meketanjem nas je pozdravilo i stado koza na čije smo tragove od početka nailazili u velikim količinama. 
A o tisućljetnom boravku ljudi u ovom kraju je slikovito govorilo i ovo djelo mukotrpnog rada generacija naraštaja koji su se stotinama godina borili za preživljavanje u kamenom svijetu. 
Osim ljudi, ovdje i biljke vode svakodnevnu borbu za život i nastavak vrste, što im očigledno i uspijeva.
Primjer čeličenja tijela i duha u ovom podneblju je i ovaj skakavac koji se nipošto nije smatrao lovinom i bježao, nego naprotiv lovcem koji je u mom prstu izgleda našao dobar zalogaj i čije sam ugrize poprilično osjetio.
Nakon dosta dugog uspona dospjeli smo i do izgrađenog vidikovca u blizini vrha Vošac odakle se sada pružao jedan sasvim drugačiji, očaravajući, više nebeski pogled na Makarsku i morsku pučinu na kojoj se zbog mnogo vlage u zraku dosta slabo mogao uočiti otok Brač s desne strane.
To je već bila visina na kojoj smo se s ovim paraglajderom mogli gledati oči u oči iako nismo bili ni malo ravnopravni jer je on visinu savladavao puno brže, lakše, lepršavije ... 
Tek od ovog mjesta nadalje imali smo priliku shvatiti što je Biokovo. 
Usponom na vrh prednjeg zida ove kamene tvrđave otvara se pred zapanjenim očima putnika jedno novo more, ustalasana masa vrhova i dolina, ponikava, šumaraka i proplanaka.
A tu smo po prvi puta ugledali i cilj svoga pohoda - najviši vrh Sveti Jure s televizijskim odašiljačem koji je ovako blizu izgledao samo privučen jakim zoomom foto aparata, dok je u stvarnosti bio još vrlo daleko. 
I koliko god smo mislili da mu se polako približavamo, stalno nam je izmicao skrivajući se iza novih brda koja kao da su niodkuda nicala samo zato da bi ih morali prelaziti. 
No na tom putu nas je kao nagradom za uloženi trud priroda obilato častila vrhunskim prizorima kao što su na primjer ovi kameni zubi.
Posebna atrakcija je bio i ovaj zasađeni vrt usred planine ...
... u kojemu povrće očito vrlo dobro uspijeva.
Čak bi se to sve skupa moglo nazvati i poljoprivrednim krajem. 
A posebnu čar je davala i jesenja razigranost bojama koja je tek započela, dok će za par tjedana dostići puni zamah.
I napokon, negdje oko 18 sati nakon punih devet sati hodanja s povremenim odmorima stigli smo pred cilj: planinarsku kuću pod Jurom na 1594 metra nadmorske visine gdje smo namjeravali i prenoćiti.
Do samog vrha na 1762 m/nv preostalo je samo još popeti se uz pomoć ovog užeta kojim smo se kao liftom vrlo brzo našli na najvišoj točki našeg izleta, ovog kraja, kao uostalom i drugom po visini vrhu u Hrvatskoj.
Tu se nalazi i crkvica Svetog Jure koja je izgrađena na samom vrhu, ali je prije 40-ak godina zbog izgradnje odašiljača premještena nekoliko metara niže.
Tu smo promatrali i prekrasan zalazak sunca koje se za ovaj dan ugasilo u morskoj pučini. 
Povratkom u kuću okolinom je zavladala noć, a mjesec koji je već ranije izišao je sada napravio svoju isto tako čarobnu scenografiju. Apsolutno romantično!
Nakon večere iz ruksaka uz malo nezaobilazne pečene slanine 
i kraćeg druženja s grupom od petoro Zagrepčana koji su tu bili još od prethodne noći, pošli smo na počinak u skupnu spavaonicu.
Probudili smo se i ustali već ranom zorom i na istoku dočekali izlazak sunca, buđenje novog dana.
Nakon doručka smo krenuli kroz planinsku jutarnju svježinu s pogledom na namreškani teren kojim smo trebali proći i namreškane niske oblake iznad mirnog mora.
I tada se zbio jedan poseban događaj, jedan susret za pamćenje, susret jednog mladog ali iskusnog planinara i blogera s jednim postarijim ali novopečenim planinarom i blogerom. Usred planine sam susreo Da Vincija, jednog od mojih ikona u ovom planinarsko-blogerskom svijetu, gurua planinarskih putopisa!
Prepoznao sam ga po slikma iz njegovih ranijih postova i odjednom su likovi iz virtualnog svijeta elektronskih zapisa na kratko prešli u stvarni svijet, i to na najljepši način, na najljepšem mjestu - na planinskoj stazi.
Da Vinci i dvojica njegovih prijatelja od kojih je jedan također bloger Plavi su krenuli prema Sv. Juri odakle smo mi odlazili, pa je izgleda bilo neizbježno da se susretnemo, smo je bilo upitno hoće li i jedan od nas prepoznati onog drugog.
Uz veliko veselje morali smo sa žaljenjem konstatirati da tu još nedostaju njegova Zizi koja se sprema za polaganje stručnog ispita, kao i moja najbolja prijateljica na svijetu Ericca 
kojoj opet opaka križobolja već mjesecima ne dozvoljava uživanje u čarima planinarenja. 
Nakon kraćeg razgovora, međusobnog izražavanja najljepših želja i fotografije za uspomenu (Da Vinci desno, Romanticus lijevo) morali smo krenuti dalje svatko na svoju stranu, svatko u susret svojim izazovima.
A naš trenutni izazov je bio što prije stići na topli morski žal i iskoristiti ovaj prekrasan prvi dan listopada za posljednje ovogodišnje morsko kupanje.
Zato smo još prethodnu večer dogovorili s našim vozačem da nas dočeka pored planinarskog doma pod Vošcem i spusti na neku od mnogobrojnih plaža iz snova kojima obiluje Makarska rivijera. A da nas savjest ne bi previše pekla zbog neviteškog, nesportskog i neplaninarskog ponašanja, usput smo se još popeli na vrh Vošac na kojemu se nalazi lijep dom Speleološko-alpinističkog društva Extrem iz Makarske.
Putem do kuće na vrhu Biokovo nas je podarilo s još nekoliko zanimljivosti kao što su ova bogomoljka ...
... ili velika sunčanica
Promatraču se s Vošca pruža krasan pogled na Svetog Juru u daljini na sjeveru, ...
... a neobično fascinantan, gotovo nevjerojatan je pogled i na Makarsku koja nam se doslovno nalazila pod nogama.
Puni divljenja i ushita prema ovakvim ljepotama ubrzo smo sjeli u naš kombi i nakon vožnje vijugavom biokovskom cestom našli se na jednom sasvim drugačijem, ali isto tako predivnom mjestu: plaži u Tučepima.
Tu smo umorne mišiće s velikom radošću opuštali u za ovo doba izvanredno toplom moru, kao i kraćim izležavanjem na gotovo ljetnom suncu, a onda nas je put potjerao dalje, do Marijanskog svetiša Vepric pored Makarske.
U ovoj oazi blaženog mira i tišine proveli smo neko vrijeme, a posebnu su pažnju privukle mnogobrojne ploče zahvalnice kojima ljudi izražavaju zahvalnost Djevici Mariji za svu pomoć koju im je pružila u rješavanju velikih životnih problema.
Ubrzo smo krenuli dalje prema Bosni, no putem smo ipak još zastali na Kupreškom polju ...
... gdje smo se u jednom simpatičnom objektu seoskog turizma ...
... počastili s malo pečene janjetine 
i tako punih stomaka, veselog raspoloženja u prepričavanju predivnih dojmova zaputili kući u ravnu Slavoniju.
Ovaj će mi izlet ostati u dugom lijepom sjećanju kako po nesvakidašnjim prirodnim ljepotama Biokova, po sretnom spoju užitaka u planinama i moru, tako i još više po jednom neobičnom susretu na planinarskoj stazi.
Do slijedećeg javljanja (nadam se manje kompliciranog nego ovaj puta) veselo mašem svim čitateljima. 
Post je objavljen 03.10.2006. u 01:11 sati.