Trenutno je u gradu 14 stupnjeva celzija, tlak je 1000 hektopaskala, a vlažnost je 87 posto. Razbuđujem se uz prvu jutarnju kavicu., mada je alarm na mobitelu zakukurikao još u 6 sati deset minuta jutros...
Da se vratim na petak :Brat ipak nije završio na operaciji. Moji gosti, Splićani stigli su u oslabljenom sastavu. Mima i njena familija je falila. Samo dva mlađa para, jedni sa djecom, drugi bez. Kao mali, igrali i kupali smo se zajedno na Dujlovu i Žnjanu, trčkarali splitskom rivom dok nam se sladoled topio u rukama... a sad smo veliki, trčimo za svojom djecom, ne prepoznajemo se od prve..vidimo se za sprovode i svadbe...Al ima neka tajna veza, nakon uvodnih finoća rasporedili smo se po mom dnevnom boravku, potekla je dobra pjesma, a bogme i dobro vino.. i tak, malo smo se zagrijavali do pola tri.
U subotu smo ko pravi domaćini pokazali grad, odradili kavu, čak smo i u katedralu otišli, pa smo i biskupski blagoslov "pokupili". Baš lijepo. Jedva smo se stigli spremiti i na vrijeme stići na okupljanje svatova kod mladoženje. Možete misliti u kakvom sam cajtnotu bila kad sam nokte lakirala u autu, dok smo se vozili kroz grad.
Kolona automobila kojoj je na čelu bilo 12 motorista, krenula je po prelijepu Ivanu. Gotovo devet metara dugačak Lincoln u kojem su mladenci, kumovi i roditelji došli na vjenčanje izazivao je veliku pozornost. Ni sala nije bila tako loša kako sam očekivala. Nešto elegantnije za 350 uzvanika nije se niti moglo iznajmiti u blizini.Glazba je bila, kako sam i očekivala -loša. Jedan blok plesa sa Zakonitim, jedan ples sa mladoženjinim tatom, jedan sa mojim tajom, te jedan predivni valcer s mojm Blažom je sve za cijelu noć.
Mali je bio s nama gotovo do ponoći. A svi koji imaju malu djecu znaju koja je tlaka imati ih na oku dok oni trčkaraju između stolova i plesača na velikoj svadbi... red cole, red spritea..tako sam bila pristojna, bar dok Malog ne odvezem baki. I onda se Zakoniti velikodušno ponudio da odradi tu 15-kilometarsku vožnju. Može, samo požuri da ne zakasniš na otplesavanje. Ne lezi vraže.... došao je on na vrijeme, al u međuvremenu je Veliki sin nezgodno pao. Na lijevu ruku. Problijedio, požutio od bola. Drži je je desnom. Panika u očima. Zabolio me trbuh od muke. Sva sreća da dječje zdravstvene uvijek nosim sa sobom. I tako, nešto prije ponoći dovezem svog velikog sina u bolnicu. Pod sumnjom da je slomio ruku. Do pola dva sve smo obavili. I hitni prijem, i kiruršku, i rendgen, i ponovo kirurga. Bez gipsaone ovaj put ! Nije slomljena! I sad će se možda netko pitati: pa kog ga je vraga odmah vodila. Samo se bez veze zračio... da, sad i ja tako mislim, al tko se jednom opeče, taj i na sladoled puše! Prije tri godine došao je iz škole plačuči da ga boli ruka. Od tjelesnog. Bio je golman, jedan dječak je jako zapucao loptu, on je obranio, dlanom, desnim, al ga od onda jako boli ruka. Kako je mogao micati prstima, mislila sam da je samo primio jači udarac, da nije slomljeno. Kako se i drugi dan baš jako žalio na na bolove, a desna ruka je bila u pitanju, pa mu je problem bio i olovku držati, odvela sam ga kod doktora. I na rtg. I u gipsaonu. Desnica je pukla na dva mjesta... još i danas me grize savjest što ga nisam odmah vodila. A nisam baš zbog tog zračenja, hodanja, čekanja, i onog optužujućeg snenog liječničkog pogleda... I sad ti budi pametan...
Vratili smo se u salu taman na toplu janjetinu. Bar nešto. I na "Motore". Mladoženja je i sam vrstan motorist, motori su njegova velika ljubav, a i njegov posao. U jednom trenutku ugasila su se sva svjetla u sali, otvorila se dvokrilna ulazna vrata, i u dvoranu su ušla dva motorista u kožnjacima, sa kacigama, gurajući dva motora. Samo su se njihova svjetla isticala u mraku. A svirci su započeli..dobro znana melodija...
"u daljini čuju se kao gromovi
autoputom prolaze kao vjetrovi
odlaze na dalek put 'ko to može znati
samo neki stoper ljut što ih prstom prati...."
Cijela sala je na nogama. Ludnica. Od šefa i radnih kolega dobio je motor, ne zanm kakav, al neki koji košta oko 80 000 kn, 50 000 mu je dar, a ostalo će ipak on morati doplatiti. Svaka čast.
Legli smo pred jutro. I probudili se taman za ručak, u 13 sati. Pa rastanak s mojim Splićama, obećanje da se vidimo sljedeće ljeto, ako Bog da...
p.s.
mogla sam i koju fotkicu staviti,
mogla sam, velim,
da nam u nedjelju nije zakrepao komp,
znala bih da li to želim ili ne želim
Post je objavljen 27.09.2006. u 09:13 sati.