1. dolazi jesen, ujutro nema sunca kad se budim, to mi je strašno...čim se popodne zmrači, zijevam...(hmm, čini mi se da se ponavljam...) - dakle, umorna sam, sve je jenjalo, pa sad valjda i tijelo traži malo oporavka;
2. onaj moj mali klipan, meta je kojekakvih huligančića u školi, a i izvan nje, tako da imam neka okapanja sa slavnim ravnateljem, roditeljske sastanke, roditelje koji ne kuže kad im se kaže da "na žalost svi gledaju samo sebe, a što je još gore to otvoreno i kažu"...nije mi jasno zašto uopće dolaze na zajedničke skupove, dovoljne su individualne informacije...
3. i najgore, momentalno, moja bivša maturantica, a sad već brucošica, sutra ide za Zagreb, seli se dijete u dom, počinje petogodišnje studiranje socijalnog rada...što znači - ode još jedno dijete svojim putem...Reći će netko, pa bila je četiri godine u kolegiju...je, tako je i najstarija bila u domu u Rijeci, ali to je nešto drugo, dolazi doma svaki vikend, tu je, školarka je, maloljetna, na koncu, ja još uvijek odgovorna za nju...e, sad je to već nešto sasvim drugo...malo mi je teško...malo puno...
4. za kraj, jer kad me krene - onda ne staje - dobila sam tužbu od slavnog "Tiska" u kojem sam radila ravo 17 dana na početku ljeta, a gospoda su ustanovila da sam napravila manjak od 1.043,00 kune, sastavili tužbu k'o da sam državni kriminalac broj jedan, zaključili da je dokaz svemu i "očekivano priznanje djelatnice" te da u roku od osam dana moram podmiriti dugovanje zajedno sa zateznim kamatama i ostalim troškovima, blabla...što znači da sam dnevno gubila negdje po 60,00 kuna, ili pak, da sam krala samu sebe, ne znam...velika je priča sa tim Tiskom, to je nekakva čudna firma gdje nema sezonskog prodajnog mjesta koje nije u manjkovima...o tom - po tom...
5. da, oni koji me prate, znaju da sad, krajem tjedna otprilike, ističe šest tjedana odsustva oca moje djece...tako da me i to malo gnjavi u mozak...
Razumijet ćete da je ovih pet majušnih točkica sasvim dovoljan razlog što ne pišem, nisam društvena, eto. Otvorim blog, prošaram po vašim kućicama, ali jednostavno nemam volje ni inspiracije...ma, proći će to mene, kao i uvijek, samo da završi ovo ljetno ludilo.
Ma, u stvari, zašto da ne kažem što je jučer bilo?
Dakle, zove mene moj jedinac, ljubi ga majka, oko 11 sati na posao, malo prerano za nekog tko ima 5 sati...
"Mama, ne boj se, nije ništa, čitav sam..." A meni želudac vrišti, kiselina istog momenta zakuhava, ne mogu si pomoć, naučena reakcija...
"Stajao sam na hodniku i pričao sa T. za vrijeme odmora, došao je jedan dečko iz 8. razreda, A., i iz čista me mira udario knjigom po glavi! Okrenuo sam se, odgurnuo ga, a on je zamahnuo nogom i htio me udarit, ja sam postavio ruku i tako, sad su mi svi prsti otečeni i plavi...razrednica me dovela doma..."
"Luka, jesi li koga izazivao, jel' poznaš tog dečka?" "Ma nisam, mama, pa valjda mi vjeruješ, a ni ne poznam ga, znam ga ovako, iz viđenja."
Svaki put kad se tako nešto dogodi nastojim izvuć sve iz njega da vidim koliko je sam kumovao tim događajima.Izgleda da je, na žalost, baš taj moj jedinac, ljubi ga majka, meta većine velikih, ne znam zašto, valjda jer znaju da neće reagirati ( jer se boji !),da će zaplakati ( jer ga peče nepravda), a to ih vjerovatno zabavlja...i što je najbolje ili najgore od svega, taj moj tukac za dva dana kaže kako oni i nisu tako loši, da njih samo treba razumijeti, da je njemu njih žao, da se on neće s njima svađati...mislim, to je idealno, samo tako neće, na žalost, nigdje stići u ovom vučjem kavezu zvanom svijet...Da ne pričam o tome kako svaku noć dolazi kod mene u krevet jer ružno sanja, i to otkad je škola počela.Baš ružno sanja, viče, trese se...
U glavnom, kad se to dogodilo, on je, prema naputku svih nastavnika i profesora, koji su rekli da kod svakog takvog OBAVEZNO MORA PRIJAVITI ODRASLIMA u školi, otišao do prve profesorice, koja ga je odvela ravnatelju.
E, sad, ravnatelj, koji je pričao na telefon, samo je nervozno frknuo:"Ma šta dolaziš za to, šta to niste mogli sami riješiti??" MA ČIME, PITAM JA, TOTALNOM MAKLJAŽOM, MAJKU TI TVOJU??
Razrednica, normalnije biće, stavila mu je obloge na ruku, posjela u auto i dovela doma.
Nazivala sam ja i školu, i glavnog ravnatelja u Krku, ali naravno, tamo se rijetko kada tko javlja na telefon...
Konačno sam dobila tog famoznog ravnatelja, kaže on ovako:
"Da, šta, pa i nas su veliki tukli u osnovnoj školi, nije to nešto za sad radit neke probleme...ja sam maloga zvao (nasilnika) , pitao sam ga što je bilo, on mi je priznao i rekao : smetao mi je na putu!"
SMETAO MI JE NA PUTU?!?!?!
"No, a što bi bilo da je Luka, recimo, bio na vrhu stepenica, jer sada idu sa kata u prizemlje i obrnuto? Što bi bilo da mu je zaklanjao pogled kroz prozor??
I, gospo'n ravnatelj, što ste učinili?" " Ništa, pa što mogu učinit, razgovarao sam s njim (mo'š mislit razgovora!!), ali kod maloga to baš nije imalo odjeka...", Ma, kako to, cccc?
Ma, znam ja da taj dečko, nasilnik, već par godina ide na program koji se stručno zove "sprečavanje neprihvatljivog ponašanja", kojeg vodi krčka socijalna radnica (- očito ima uspjeha, op.ur. -), da je dijete neprihvaćeno radi svoje konstitucije i nespretnosti, da je i on bio meta gnjavljenja, ali ljudi moji....eto rezultata, umjesto da ga se spasi,nauči, i on je shvatio da agresijom "može" biti glavni.
Žalosno.
Žalosno tim više što su na posljednjem sastanku vijeća roditelja glavni ravnatelj, a i policajac zadužen za maloljetnički delinkvenciju, dakle kompetentne osobe, na sasvim konkretno pitanje ŠTO UČINITI I KAKO SPRIJEČITI ZLO, odgovorili doslovce :A NIŠTA.
I tako. Drugo dijete, ono što gađa šofera u busu i zatvara mu oči dok vozi, trebalo je biti prebačeno u drugu školu, pao je i 7. razred, koji sad ponavlja...naravno i sasvim shvatljivo da ga ta druga škola nije htjela uzeti, pa je i dalje tu, kod nas...sad ima i novi sport - dok čekaju bus za povratak kući, na omišaljskoj autobusnoj stanici, mulac nagurava djecu na cestu dok prolaze auti...neki dan je jednome tako auto prešao preko stopala...o tome se, naravno, ne priča...jer je valjda taj mali jadničak toliko opasan, da ga se svi boje...a nitko mu ništa ne može...
Kaže razrednica jučer na roditeljskom, da se s njim jako, jako, puno radi, da ga se nastoji prebaciti u nekakvu ustanovu, ali da se to može jedino uz pristanak roditelja, a poznavajuć njegove roditelje, od toga neće biti ništa.
Dok ga sila zakona tamo ne odvede, jer imam nos da neće stati na sadašnjim "nepodopštinama".
Savjetuje razrednica da djeca ne provociraju nasilnike. Ma tko ih provocira, za Boga miloga, kao da ne znaju što djeca rade!Pa, ako su mali, ne znači da su blesvi, pa da će ići provocirati nekoga tko će ih garantirano izudarati!! Nasilnik će sam naći žrtvu od koje će "biti isprovociran", pa ne treba nam doktorat iz dječje psihologije da bismo to znali?
Nitko, ama baš nitko od drugih roditelja, a bilo nas je 14, nije našao za shodno da kaže i jednu riječ. Samo su držali face - "ne pitaj me ništa, to se mene ne tiče!", gledali dolje ili u stranu, meškoljili se kao da im je neugodno...
Pa si mislim, neki dan smo bili u Rijeci, u Dvorani mladosti, bilo je tu brat-bratu 500-tinjak djece...trebalo je držati na okupu malene od 4 popodne do 11 navečer, ne možeš samo gledati svoje, ako vidiš da je ovaj drugi negdje zazujao, da je gladan, žedan, da mu se ide u zahod, da mu je dosadno...pa mislim, to su djeca, UOPĆE NIJE BITNO ČIJA SU!!! Par mama, koje su bile prisutne, gledale su samo svoje, naravno, no to je već naučena stvar.
Ali, razmislimo malo. U životinjskom svijetu, recimo, kod slonova, sve ženke paze na mladunce, nebitno čiji su, instinsktivno, da bi se produžila vrsta.
Sad, mi, kao najinteligentnija bića, s druge strane, gledamo samo svoje mladunce, pravimo od njih male bedake, asocijalne i samožive, egoistične i tvrde. Ne razmišljamo previše o tome da će to jednom biti odrasli ljudi kojima će nekad zatrebati bilo kakva pomoć, a u svom okruženju neće naći ama baš nikoga da im pruži ruku. Pretjerujem? Ne znam.
Muka mi je, jer ovdje nema nikoga tko bi stao uz mene i ohrabrio se reći javno, ili bar podržati javno, ono što iza kulisa odobrava i govori. Kad bi se i neka peticija napravila, čisto sumnjam da bi je netko potpisao, jer se svi boje "da im se to ne reflektira djeci na ocjenama".Ma, kakvim ocjenama? Ocjenama života??
Jesam, ljuta sam, razočarana, boli me želudac, već dva dana me žgaravica dovodi do ludila. Boli me želudac svako jutro kad ovo dvoje zatvore vrata iza sebe sa torbama na leđima, jer ne želim ni izreći ono što mi se mota po glavi kad su u školi. Ispada da je sve roditelje strah, ali NITKO NE ŽELI NIŠTA PODUZETI.
Ako idem ja sama, onda se na moje klince okomljuju oni koji su na neki način zaključili da sam ja pokretač nečega. Jer naravno to čuju od svojih odraslih.I opet nisam ništa napravila.Jesam, štetu svojoj djeci.
Znači, u tom našem sistemu HNOS-a, Bolonjskog procesa i ostalih europskih čuda, sve smo mi to lijepo zamislili, od djece opet pokusne kuniće napravili, a svijest je ostala na nivou amebe, papučice ili ne znam čega već ne.
A, kako stvari stoje, ide sve niže i niže.Prema prvobitnoj zajednici.
Eto.
A želudac boli jer ne smijem pred djecom ništa pričati ni komentirati, jer ne smijem pokazivati strah, jer ne smijem pokazivati bijes, nego sve oprezno dozirati i nalaziti idiotska objašnjenja.
Dok ne poludim, pa ne krenem u sasvim drugom smjeru!
Post je objavljen 26.09.2006. u 16:51 sati.