-Ti si ga ubila. – rekla je smireno. Nije me osuđivala, nije me promatrala kao čudovište. Shvatila je. Razumjela je. Sliči k Ravenu i više nego što se čini! Je li to neki znak? Je li to došao on i pokušava mi reći da me poznaje i predobro? Ne znam, no svakako znam da razmišljam previše, a govorim manje no što bih trebala. Teško je govoriti kad ne znaš što reći…
-U redu je. Mislim da je to lijepo. Mislim, ono, volio te i htio je da ti budeš ta koja će ga dokrajčiti. To je prava ljubav. Ne bi svatko postupio kao ti. – iako je predobro razumjela, ja sam je i dalje tupo promatrala.
-Bez brige. Neću reći nikome. Sutra se ionako neću ničega sjećati…Chris ima pravo. Čekaj, je li to uopće rekao on ili….Aha, da. On je rekao. Uglavnom, neću se ničega sjećati. Kad sam pijana, puna sam pametnih misli. Aha!
Nije me brinulo što me prokužila, već me zabrinjavalo to što razumije, što je značilo da na svijetu još ima osoba kao Raven. Znači, još jedna koju ne mogu spasiti od neizbježnog, ne mogu učiniti apsolutno ništa da je spriječim da završi kao on. Mogla bih je jedino otjerati prije no što padne pod moj mračni utjecaj. No, što joj mogu? Ne zna gotovo ništa o meni, a zna ono najvažnije. Žensko je pa se očito neće zaljubiti u mene. Iz zaljubljenosti često proizlazi ljubav, a iz ljubavi smrt. Barem znam da je neću ja uništiti. Uostalom, kad se otrijezni, neće me se ni sjećati. Nisam osoba koja se pamti. Osoba sam koju nastojiš čim prije zaboraviti i ta činjenica olakšavala je stvar.
Nije postavila više nijedno pitanje o Ravenu. Kad se Chris vratio, i ona se vratila na staru temu:
-Imaš kaj za piti? – pitala me.
-Nema! – Chris je smatrao da je popila već previše, zato je odgovorio umjesto mene. Posegnula je u džep i izvadila joint. Zadnji. Chris joj je i njega uzeo iz ruku:
-Zaboravi, nećeš! Ionako si već skroz u kurcu. Neću da završiš u bolnici. – ispalo je da je odgovorniji no što sam mislila. Istina, život mu se uglavnom svodio na zezanciju, ali kad je došlo vrijeme za to, nije mu bilo teško biti ozbiljan i preuzeti odgovornost. Iako je Markie govorio da se taj nije sposoban brinuti za sebe, Chris se činio zrelijim od starijeg brata.
Bolje bi bilo da Christina nije zamijetila sliku koju svi zamjećuju. Želeći je vidjeti izbliza, ustala je i krenula prema njoj. Nije došla daleko. Odmah čim je ustala zapela je o nevidljivu prepreku na putu i pala na pod. Ovaj put nije bila jedina koja se smijala. I meni je došlo da se nasmijem. Znam, ljudi tako lako mogu stradati, no oduvijek mi je bilo smiješno vidjeti kad netko padne. To se nikad neće promijeniti. Uz nekoliko problema, ustala je s poda i otišla prema slici.
-Jesi li ti to naslikala? – pitala me. Ljudi zaista precjenjuju moje mogućnosti. Vide nešto i onda misle da ja mogu učiniti sve.
-Ne. – odgovorila sam.
Chris je Christininu udaljenost iskoristio da me pita nešto što ona nije smjela čuti:
-Kog vraga je Markie radio ovdje? Vidio sam ga kad sam se vraćao.
-Ne znam. Ja ga nisam vidjela. Bila sam vani. – bila sam vani, što se i vidjelo na mokroj odjeći.
-Ne vjerujem da bi tek tako došao. –sigurno nije povjerovao u moju priču. –Kad dođe po nešto, onda ne odlazi dok to i ne dobije.
-Možda, no od mene nema što željeti. Ja mu nemam što dati. – kako bi mi povjerovao? Pa nije Markie ovamo došao danju, već u pola 4 ujutro! Normalni ljudi tada spavaju, a sve i da nešto trebaju, pričekat će do svanuća dana. Normalni ljudi tada ne izjavljuju ljubav čudakinjama kao ja!
-Pa 4 ujutro je… -Chris nije odustajao. Činilo se da želi da nešto znam, no ne želi mi to tek tako reći.
-Dobro znam koliko je sati i ne znam zašto je bio ovdje, u redu?! Zato, ako želiš nešto reći, pljuni to već jednom! – morala sam vikati da bih bila uvjerljiva. Od njega više nisam čula ni riječi. Tako sam i mislila. Nema što reći. Duboko je udahnuo, napravio čudnu grimasu i najvjerojatnije pomislio koliko sam glupa jer ne kužim neke očite stvari.
-Samo…bilo bi bolje da ga ne spominješ pred Christinom.
-Koga to? – pitala sam, iako sam mogla pretpostaviti da misli na Markieja.
-Markieja.
-Nisam ni namjeravala. – time je probudio moje zanimanje. Htjela sam znati: zašto? Uvijek želim znati zašto, no ponekad se pravim da me ne zanima, da mi nije stalo te stoga ne tražim odgovore. Štoviše, ne želim ih čuti čak ni ako mogu. Sada nije bilo tako. Sada sam pitala:
-Zašto? Zar ona ima nešto protiv njega?
Nakreveljio se kao idiot i odgovorio:
-Da, baš! Ona je jedna od onih koje luduju za njim i…hm, kak da to kažem…Spremna je razbiti svakoga tko priđe Markieju. Ili, bolje rečeno, svaku jer Markie nije peder. Zabrijala si je da on mora biti njen i večeras je zato razbila Alectro.
Razbila je Alectro? Pa mogao mi je to reći odmah! Takve dobre vijesti uvijek mi izmame osmijeh na lice.
-Bravo, Christina! – nisam mogla drugo osim čestitati joj. Vidjevši kako je ta vijest djelovala na mene, detaljnije mi je ispričao što se dogodilo.
-Markie i Alectro bili su skupa u bircu poslije ponoći i onda je došla Christina. Tada je još uvijek bila trijezna. I ja sam došao tamo. Markie me nije vidio. Iz čistog mira, Christina se počela smijati. To čini uvijek kad vidi Markieja. Odjednom je skočila na Alectro i sipala je sa stolca. Zatim su se počele čupati za kosu, valjati po podu i razbijati pivske boce jedna na drugoj. Umro sam od smijeha. Alectro se nije nadala da će ova skočiti na nju, ali kad se već dogodilo, mogla se jedino braniti. Malo ju je izgrebla, izgrizla, razbila joj nos i počupala nešto kose, a Markie uopće nije reagirao da bi je spasio. Baš suprotno. I on se smijao. Očito uživa kad se žene tuku oko njega!
-Da, svi su ludi za Markiejem….- sarkastično sam prokomentirala. Zaista, sve su lude za Markiejem, svi su ludi zbog Markieja…
-Zato sam ti rekao da ga ne spominješ pred njom. Podivlja kad čuje njegovo ime. Mogla bi te i prebiti.
-Neka. Ne bojim je se. – više mi nitko ne može ništa, pa zašto bi itko bio iznimka? Što god učinila, ne može mi nauditi. Ne samo ona, nego bilo tko. Mogu me tući, mogu mi lomiti kosti, mogu me rezati i iznova ubijati…Svejedno je. Ionako nikad neće doprijeti do mene. Nikad neće saznati što mi je u glavi, nikad me neće čuti kako molim za milost. Naprotiv! Dajte sve najgore od sebe pa da vidimo koliko mogu podnijeti. Nemam više ništa vrijedno, a kad jednom nešto izgubi smisao, izgubiš i sve one osjećaje koje si nekad imao.
-Ej, yo, Raiden, mogu ja ostati ovdje ak nije problem? – pitala me Christina dok je praktički slinila po slici nad kaminom. Utjecaj marihuane još je nije pustio. Vidjelo se to po tome kako je prstima pokušavala ući u sliku i vrištala da želi biti tamo. Hm…tu joj nitko ne može pomoći, mislila sam.
-Ej, a kak da ja dođem unutra?
-Kamo? – pitali smo Chris i ja istovremeno.
-Pa unutra, u tu sliku! Hoću i ja biti s tim ženskama!
Tad sam se nasmijala treći put tog dana. Ili, bolje rečeno, noći. Ljudi katkad uopće ne shvaćaju koliko smiješni mogu biti. I dalje je nabijala po slici, kreveljila se i vampiricama na slici pokazivala srednji prst. Kako sam se uplašila da bi mogla poderati sliku, rekla sam joj:
-Mislim da bi bilo bolje da sjedneš.
-Čuješ, el mogu ostati ovdje? –ponovila je pitanje. Očito je ni Chris ni ja nismo čuli prvi put, jer je on ovaj put bio taj koji se izderao na nju:
-Koji ti je kurac? Sad pri njoj hoćeš sve porazbijati ko pri meni?
-Kaj to tebe briga? Ja bum bila di ja hoću!
-Je, je…hoćeš, al je pitanje smiješ li. Uostalom, imaš svoju kuću!
-Baš me briga. Hoću ostati ovdje! Čuješ, Raiden, smijem li?
-Aha. – odgovorila sam buljeći van kroz prozor. – Možeš razbijati, samo mi nemoj razbiti i potrgati slike i luster. – čuj mene, luster! Kao da u ovakvom stanju može do lustera na visini od 5 metara…Nastavila sam: - Stol, stolice i prozore slobodno razbij. Ustvari, ne sve prozore. Ove tu nemoj jer će biti hladno. Nipošto ih nemoj prati.
-Nisam ni mislila, hehe… - skoro je umrla od smijeha. –Ali ipak mislim da bi ih neko trebal malo oprati. Kumrni su u 3 pičke materine. – prišla mi je i pogledala kroz prozor, a potom u mene: - Čuj, Raiden, vidiš ti kaj uopće van? Ja ne vidim niš.
-Vidim. – ogovorila sam.
-Pa kak vidiš? Ja ne vidim niš…
-Možda bi vidla kaj da je vani dan, munjaro! –Chris je imao komentare na sve.
-Pederčino kretenoidna, šuti! Sve da van i je mrak, ne bih vidjela ništa. –ako je ona razumjela samu sebe, onda smo je razumjeli i mi. Ja sam odmah shvatila, ali Chrisu je trebalo nešto duže. Kolutao je očima i razmišljao o tome što je Christina rekla, da bi potom došao do rješenja:
-Čekaj malo, pa vani i jest mrak!
-Je?! – Christina se začudila. – A ja sam mislila da su prozori prljavi. Još me jednom podsjetila na Ravena, kada je napušen postajao silno pametan i razumio sve tajne svijeta, a zapravo nije razumio ni sam sebe.
-Mogu ostati kod tebe? – zaboravila je da me već pitala istu stvar i da sam joj ja odgovorila. Neki ljudi čuju, a ne slušaju.
-Već sam ti rekla da možeš. – ponovo me obuzeo osjećaj da bih radije bila bilo gdje drugdje nego ovdje. Nešto me vuklo van, ravno na sklisku cestu. Kiša je prekrasno padala, a ja sam znala da za mene sada ne postoji bolje mjesto od asfalta. Vožnja me smirivala i opuštala. Još uvijek u mokroj odjeći, izjurila sam van bez da sam ikome rekla kamo idem. Bez da sam uopće rekla da idem nekamo. Ionako nikome ne bi trebalo biti stalo. Bez obzira na mišljenje prisutnih i na situaciju, kad god bih osjetila potrebu da odem nekamo, samo da se maknem, otišla bih…
-Hej, kamo ideš? – zaustavio me Chris. Bezvoljno sam odgovorila da se idem provozati te otišla zalupivši vratima. Sve da je i namjeravao pitati još nešto, nije stigao.
Post je objavljen 24.09.2006. u 22:07 sati.