Bura udara na zatvorene škure.
Naš je unutarnji svemir za sada siguran. Dogodila se eksplozija, veliki prasak, prasak veći od svih praskova. I širenje. Jedan je čovjek jednom, zureći u jednadžbe s x nepoznanica izračunao da svemir ima svoj početak, da se širi i da ima vijek trajanja. Nekih, tko zna koliko milijardi okretaja male plave točke zvane Zemlja, oko sabijene užarene mase poznate pod nazivom Sunce.
Naš se svemir rodio i širi se, čini mi se velikom brzinom. Rodio se, a njegove nove zvijezde rasuti će se u nekoliko okretaja male plave točke zvane Zemlja, oko same sebe. Ali izvana, iza horizonta i dalje udara bura. Kao činjenica. I više od toga. Udara argument za čekanje. Možemo sada svemir sabiti, možda da miriše na čašu bevande, na ovčji sir i maslinu od lani. I šaku badema. Ili na lavandino ulje tete Luce na slanoj koži. Možemo ga zgusnuti u slani kanconjer. Uvući ga pod pokrivač i učiniti još jednu super novu. I još jednu.
Potrebno nam je ponekad ponovno rođenje da bismo shvatili da sve ima i svoj kraj. Jer ne vjerujemo formulama i proračunima zvanim znanost. Jer ne vjerujemo iskustvu. Jer nije uvijek vrijeme za u to vjerovati.
Bura sada vani pjeva u mirnijem ritmu. Pastoralno nosi slani dah kadulje i jedna sunčana mrlja razlije se iz vanjskog svemira kroz otvorene škure, ali more je još uvijek nemirno. Možemo i dalje nijemo promatrati spuštena jedra naše lađe bez imena, ili zamisliti novu putanju naših zvijezda zanemarujući činjenice. Konačnost je, uostalom danas. Sasvim jednako modra iznad i ispod bijelih krijesta. I ispod pokrivača.
Galaktičko jato bijelih čiopa izvelo je svoj veliki prasak iz neke udubine i poletjelo prema stjenovitoj kruni. Sutra će, ili za koji dan odletjeti na jug. Iza horizonta.
Post je objavljen 23.09.2006. u 23:33 sati.