Sve je to već viđeno i malo što Zajecovi 'Ljudožderi' novoga, u odnosu na njegova prethodna dva romana, donose. No, najizrazitija srodnost s njegovim prethodnim djelima svakako je ambiciozno zamišljena i uspješno provedena kompleksna razlomljena romaneskna struktura, sa ukupno čak dvanaest različitih pripovijedača koji nam zbilju i događaje posreduju kroz iskaze u Ich formi. Prateći njihove struje svijesti mi svjedočimo egzistencijalnoj tjeskobi i ispraznosti kao zajedničkoj specifičnosti svih tih 12 života koji se na ulicama Zagreba mimoilaze ili dotiču i, često nesvjesni toga, utječu jedni na druge. Svejedno radi li se o maturantu, sredovječnoj liječnici, trudnici na kraju svojih dvadesetih ili pak ocu-uspješnom poslovnjaku, životi svih tih ljudi obilježeni su tinjajućim nezadovoljstvom, ispraznošću i egoizmom očitovanom u izrazitom nezanimanju za druge, što ponekad seže tako daleko da majka ne obraća pažnju na krv kojom je, pri povratku iz škole obilato namočena majica njezinog sina srednjoškolske dobi. Tu su zatim i nevoljena trudnica koja surogat ljubavi nudi bakici kojoj glumi unuku; nezainteresirani muž u virtualnoj e-mail vezi s maloljetnicom kojoj hini emocije, predstavljajući se kao netko drugi; bivši učesnik Big Brothera kojega neizrečena homoerotska ljubav vodi ka suicidu; očevi bez zanimanja za živote svoje djece i adolescenti koji frustracije liječe šakama, na mlađima od sebe, itd. Emocionalna insuficijencija likova i njihova besciljnost ono je što karakterizira sve dosadašnje Zajecove proze, pa tako i ovu, ali se u 'Ljudožderima' autor, vjerovatno svjestan odbojnosti koju bi kod pretpostavljene (mlađe intelektualne) publike mogao izazvati, malo odmaknuo od tzv. zagrebačke 'zlatne mladeži' (čiji su 'primjerci' bili protagonisti njegovih prethodnih romana). Tako su akteri ovoga puta generacijski heterogeniji, ali mada se više ne radi isključivo o razmaženoj tajkunskoj balavurdiji, svi su oni ipak dobro situirani i nedotaknuti tipičnim tranzicijskim boljkama.
Zajecu uspijeva čitatelja transferirati u svijest svojih 12 protagonista i učiniti nas svjesnima njihove emotivne praznine. To se ponajbolje iščitava iz banalnih razgovora koje oni međusobno vode te zapažanja lišenih refleksije i svedenih u najvećoj mjeri tek na registriranje izvanjske zbilje, što rukopis čini prepunim filmski dočaranih slika zagrebačkog urbaniteta. Autor u čitatelja usađuje osjećaj kako prateći ispovijesti čak 12 likova svo vrijeme čitamo o jednoj te istoj osobi, što nakon nekog vremena izaziva zamor i gubljenje interesa. Unatoč množini likova , njihove svijesti stalno odaju jedan te isti psihološki profil - kao da se radi o duhu koji prelazi iz tijela u tijelo - jer unatoč razlikama u spolu, profesiji ili starosnoj dobi, vokabular i način razmišljanja likova ostaju identični, nepromijenjeni. Ustvari, Jerko je jedini lik kod kojega je primjetna određena razlikovnost u načinu izlaganja misli, ali indikativno je da 'njegova' dionica spada među najkraće, a čini se i suvišnom jer fabularno ne mijenja gotovo ništa i njezinim se izostankom ništa ne bi izgubilo. Prilično je začuđujuće što se, iako se radnja odigrava u zagrebačkim stanovima i ulicama, niti jedan od likova u svom govoru i razmišljanjima ne koristi kajkavštinom.
Prevladavaju unutrašnji monolozi a rijetki dijalozi odreda su 'knjiški', neživotni, bez veće vjerodostojnosti, a s obzirom da je većina likova mlađe dobi posebno iznenađuje gramatička besprijekornost njihovih razgovora lišenih govora ulice, vulgarizama i slenga. Poveznice s filmom svakako postoje, naročito na razini 'short cuts' strukture (Zajec u jednom intervjuu ističe kako je 'Ljudoždere' prvotno zamislio kao filmski scenarij), ali kod eventualne ekranizacije, bez dorade dijaloga jamačno bi se ponovila donedavna najveća zamjerka filmskih kritičara domaćem filmu: neuvjerljivi, neautentični, ukočeni, nevjerodostojni dijalozi.
No, unatoč manjkavostima, Tomislav Zajec i dalje ostaje jednim od zanimljivijih domaćih autora, tematski zaokruženog i kvalitativno ujednačenog opusa. (Ustvari toliko ujednačenog da se iste mane, ali i vrline iz roman u roman ponavljaju.)
U svakom romanu njemu uspijeva čitatelja učiniti aktivnim sudionikom na način da pred njega podastire krhotine priče koju koncentriranim praćenjem recipijent mora samostalno zaokružiti u smislenu cjelinu. Premda je u odnosu na prethodne romane dinamičnija i ispunjenija događajima, fabula je i u 'Ljudožderima' ipak i dalje prilično oskudna. Autor to nadomješta gustoćom svoga rukopisa te bogatstvom slika, asocijacija i referenci kojima napučuje rečenice, a koje nas, prepune digresija, nakon što krenu, često odvode u neslućenim pravcima. Nespremna čitatelja valja upozoriti da bi ga povremeno čak mogla i zasmetati prevelika pažnja koju rečenicama Zajec (slično Koščecu i R.Simiću) pridaje, jer one ponekad kao da se međusobno natječu i svaka kao da je pisana da bude najvažnijom u romanu. No, to je prije izazov i rukavica bačena 'konkurenciji' (ali i publici svikloj na simplificirane obrasce i žurnalistički izričaj), doli zamjerka autoru.
Potencijal ovoga autora nažalost niti ovim romanom još uvijek nije do kraja realiziran...
(Napisao: Božidar Alajbegović, ožujka 2006.)