Marketing
Napuštanje balona
Ima li išta gore od gledanja kako se ljudi koje volimo, do kojih nam je stalo ili za koje se tek nadamo da će nam postati prijatelji, polako isključuju iz našeg svijeta, svijeta kojeg smo skupa stvorili i u kojem smo samo mi jer samo mi imamo pristup, samo ga mi razumijemo…. A oni tada odlaze… . Ne mislim pritom na smrt, ona je neizbježna i nezaustavljiva. Mislim na promjene.
One promjene kaje nam se ne sviđaju.
I za koje ne želimo da se događaju jer nas plaše, rastužuju i ostavljaju nas same.
Oni odlaze jer se mijenjaju, neke druge stvari/ljudi/događaji postanu važniji… I polako ali sigurno izlaze iz našeg «balon-svijeta»…
I ostavljaju nas same u njemu, a to više nije to.
Ostajemo sami u balon-svijetu kreiranom za nas oboje. I gledamo kako izmiču a ništa ne možemo napraviti iako želimo viknuti, povući ju/ga natrag i trudimo se…..
Vjerujem da neke osobe koje dugo poznajemo nakon nekog vremena- prerastemo. Ili oni nas. Ne rastemo zajedno, mišljenja više nisu ista, vremena se promijene, prioriteti, šale, pa čak i smijeh i koliko god se trudili jednostavno su «premali» za nas. To je valjda prirodno. Imate li i vi taj osjećaj?
Događa li se to i sada?
Post je objavljen 20.09.2006. u 11:42 sati.