Odluke koje sam donijela zadnja dva tjedna donešene su zbog jedne nade, želje i neostavrenog sna...priznajem, možda žalim za stvarima koje sam pritom izgubila, ne možda - već sigurno, ali ne žalim zbog osjećaja koji me u potpunosti izgrađuje već godinama i ovog trenutka koji ispunjava svaku moju misao...smatram i sama neka svoja djela ljudskom glupošću, ali baš to me na neki način i opravdava...temeljim sve na onom «jednom možda»...»jednom» simbolizira mogućnost, «možda» istovremeno pobija sadašnjost (u kojoj trenutno lebdim), no ostavlja za sobom tračak svjetlosti... Netko mi je na latinskom poslao ovo i zakomplicirao par sati...«Burning inside with violent anger bitterly: I speak to my heart: created from matter,of the ashes of the elements...I am like a leaf played with the winds.»...vjetrovi se poigravaju sa mnom...nadam se da neće srušiti sve čemu se nadam...no ako se to i dogodi...ostaje mi to da je misao na trenutak težila ostvarenju...Čak i ako sve na kraju ispadne nepotrebna žrtva naizgled vrjednijih stvari...znat ću da nisam bila jedina koja prati tragove kraj puta...