Komadić vremena komadić je zlata.
Ali komadićem zlata ne možemo
kupiti komadić vremena..
12.09.2006.
Uhvatite li se kad da razmišljate kako je već prošla godina dana od nekog događaja, nekog važnog trenutka, rođendana ili nečeg sličnog..?
Da smo imali 365 dana da se s njima učini nešto, 365 mogućnosti, 365 buđenja i novih prilika...
Uhvatim se tako danas.. Onako, ništa posebno se prije godinu dana nije dogodilo, iskreno niti ne znam što sam radila na taj dan.. Ali nekako me pukne, znate onako, 365, nije to mala brojka..
A kad bi je pocela mnoziti i zbrajati vjerujem da bi mi se zavrtilo u glavi.
I tako sjedim danas i pokušavam se sabrati u glavi. 365 dana. Od koliko njih mogu reći da sam bila sretna? Da sam se probudila ujutro i odlučila jasno i odlučno napraviti nešto ludo, nešto što želim, da sam dopustila sebi prijeći sve granice svoga ja i svojih mogućnosti..
I odlučila brojati..
1.. 2.. 3.. 4...........
Onda sam zastala pa sam pokušala shvatiti kakvi događaji se zapravo smatraju ekskluzivnim, a koliko manje ekskluzivnim i što koji dan čini posebnim da uđe u tu izabranu zbirku.
Pa sam stavljala kriterije, smanjivala ih, povećavala...
Za koje događaje zapravo možemo reći da nam u 365 dana su bili nešto posebno, nešto za što možemo reći da smo zaista bili ispunjeni i onako istinski sretni?
Što nas zapravo zaista čini sretnima?
Jeli to samo dan kad pronađemo posao? Dan kad dobijemo neki novčani iznos? Dan kad se oženimo? A što je sa ostalih 362 dana..?
I pokušala sam po stoti put shvatiti zašto su ljudi generalno nesretni. Jeli to prokletstvo čovjeka? Jeli to prokletstvo ljudi da žive oko 300 dana u svojoj nesreći, živeći od dana do dana, ponekad samo čekajući da dan prođe, da legnu u krevet, pa da se ustanu rano, pa da dođe ta marenda, pa da dođe kraj posla, pa da naprave ručak, pa da operu suđe, da pogledaju tv, pa da legnu u krevet, pa da se ustanu rano, pa da dođe ta marenda, pa da dođe kraj posla, pa da naprave ručak, pa da operu suđe, da pogledaju tv, pa da legnu u krevet.....
I počinjem vjerovati da se sreća ne nalazi samo u velikim životnim događajima.
Ona je tu stalno.
Ujutro u ispijenoj šalici zelenog čaja ili kave.. Ako znamo dotaknuti usnama vrelinu i uživati u mirisu koji se širi prostorijom.. Ali smo zaboravili da je miris zapravo čudo..
U koracima koji odzvanjaju hladnim betonom.. U lišću koje se u svim bojama sakupilo u kutovima zidova, raspucalih i punih priča. Ali zaboravljamo da su boje koje vidimo zapravo čudo..
U osmjehu kojim pozdravljamo nekog neznanca i u trenutku u kojem utrčavamo u autobus.. Zvuk i slike koje nastaju pa blijede.. Kišne kapi na prozorima.. Vožnja biciklom u predvečje..
Hladnoća koju osjetim katkad izjutra.. I od koje znam da sam živa...
Oblaci u obliku slona, oblaci u obliku srca, oblaci kakve želimo vidjeti... Jednom me neko dijete na selu pitalo ima li u mom gradu oblaka u obliku lizalica..? Nisam mu znala reci, jer vjerujem da mnogi misle da gradovi nemaju uopće oblake...
Miris parfema nekoga koga volimo, nježni pogled i dodir.. Kad dotaknete nekoga koga volite, osjetite li trnce..? Onako, bezveze, ali dirajući drugo biće koje je isto čudo na ovom svijetu, osjetite li trnce?
Trnci... Trnci... Trnci....
I ležeći shvatim da izbacujem iz svojih 365 dana sve dane koji su imali neki veliki događaj po kojima inače pamtimo godinu.
O ne, ja nisam imala eventualno deset dana sreće. Ne nisam.
Imala sam ih barem 364 i pol dana samo toga uopće nisam ni bila svjesna. Čak i kad sam plakala. Pa i suze su čudo.
I možda zaista nije bitno što smo tako važno napravili u godini. Tih par dana kojima obilježavamo neku godinu.
Možda zaista nije bitno ako i nismo imali te dane.
Možda nije bitno raditi velike stvari.
Možda je bitno samo shvatiti da svaki trenutak može biti poseban ako ga poželimo učiniti takvim...
I još jedan dan prolazi........ I jesmo li u njemu bili ispunjeni ako nam se zaista ništa tako loše nije dogodilo? Zašto nismo, pored svih tih čuda? Pitam li se pitam.....
Prokletstvo čovjeka?
Ne... prokletstvo neizmjerne ljudske gluposti....
.........................................
*Netko tko me stalno podsjeća da čuda postoje... hvala srećo*
Post je objavljen 12.09.2006. u 23:16 sati.