Marketing
Scenarij
Sjena je izronila iz magle tako iznenadno, da se prednji dio automobila već počeo drobiti kada sam shvatio da uranjamo po kamion.
Hladan noćni zrak udario me u lice trenutak prije nego što je to učinila i šajba.
Scena od prije nekoliko sekundi. Kadar sniman sa haube. Bez zvuka.
Roditelji smišljaju kako provesti prvi dan u Veneciji, a šestogodišnjak na stražnjem sjedalu postavlja svoje 74. pitanje otkako su krenuli.
Prvi udah. Nakon što sam otvorio oči činilo mi se kao da mi na prsima sjedi div. Bio sam na krivom mjestu. Pod prsima sam osjećao ručicu mjenjača.
Vozačevo mjesto je bilo prazno, a majka je sklopljenih očiju nešto pokušavala reći, kao da se buni u snu. No kroz usta su joj umjesto riječi izlazili krvavi mjehurići.
Kamera snima policajca koji preusmjerava promet. Hitnoj pomoći signalizira gdje da se parkiraju.
Slow motion.
Dok sam se vraćao na stražnje sjedalo, imao sam osjećaj kao da je neko pustio traku unazad. Nisam se ni naslonio, a vrata su se otvorila i bijele ruke su me zgrabile. Svom silom sam se počeo otimati, čeljust me je bolila koliko sam ju čvrsto sitisnuo. Osjetio sam kako mi se sa čela cijedi znoj, ulazi mi u oči. Nije me pekao. Snaga je splasnula, a ja sam vidio kako je na bijelom ramenu čovjeka koji me je nosio ostala crvena mrlja.
Preko ramena sam ugledao oca koji leži na mokroj ulici, ruku i nogu raširenih kao vitruvijev čovjek.
Kadar iz ptičje perspektive. Vozilo hitne pomoći s upaljenih svjetlima uključuje se u promet. Kamera se lagano spušta i prikazuje kamion koji izgleda kao da je sjeo na prednji dio crvenog Stojadina.
Fade out.
Klinički centar u Ljubljani mi se činio toliko velik, da je moj strah od neizvjesnosti i nepoznatih ljudi zamjenila panika da ću se u njemu izgubiti i neprestano trčati hodnicima, otvarati vrata svake sobe u nadi da ću ugledati roditelje.
Pored mene je prohujao krevet s mojom majkom, pokrivenom bijelom plahom do brade. Jedan kotač je škripao. Sasušena krv na njenom licu podsjetila me na njene riječi da pazim kako jedem borovnice jer se fleke ne mogu oprati.
Kamera prati liječnike koji guraju krevet sa kotačićima. Jedini zvuk koji se čuje su odjeci hitrih koraka. Čuje se i jeka u velikom hodniku. Jedan kotač škripi.
Slow motion.
Osjetio sam očevu ruku, na ramenu ili leđima, ali to je jedan od rijetkih trenutaka kada ne mogu vizualizirati njegovo lice.
I ljudi iz te bolnice su danas samo utvare, blijede slike koje trepere u glavi kao da ih prikazuju baterije koje samo što nisu ostale prazne.
Medicinska sestra je prozirna, puhnem li u nju, razletit će se kao tisuću i prvi mirisni oblačak koje onaj mali debil iz reklame cijeli dan broji.
Kadar prikazuje medicinsku sestru koja bez zvuka gestikulira dječaku u krevetu da nešto pojede. On sa smješkom prati kako medicnska sestra polako hoda prema zidu. Svakim korakom je sve blijeđa i blijeđa, a trenutak prije nego što će udariti u zid, potpuno nestane.
Na svakom uglu bolnice policija, ljudi s oružjem, prozirna sestra mi je rekla da je u bolnici i drug Tito. Onaj čovjek s cigarom kojem sam morao mahati zastavicom kad je prolazio cestom pored Bundeka. Na staklu crnog automobila sam tog dana vidio samo svoj odraz. Ali svi su rekli da je Tito bio iza stakla.
Kamera sa leđa snima dječaka u ispranoj pidžami koji gleda u naoružane policajce. Iza njih ljudi kupuju novine na kisoku. U zvuku prevladava buka desetine ljudi koji prolaze predvorjem bolnice. Svi izgledaju blijedi od neonskog svjetla. Dječak u desnoj ruci drži keks.
Negdje na katu doktori su razbijali glavu hoće li mojoj majci rezati nogu ili ne.
A ja sam samo htio da mi netko kupi onu jebeno dobru kaubojsku pušku koju je debela teta izložila na svom kiosku, odmah pored aparata za kavu i sokove.
Fade out.
Post je objavljen 12.09.2006. u 10:10 sati.