Prolazim kao i uvijek kraj onog jadnog prosjaka i napokon shvaćam njegove neizrečene riječi. Možda i ne shvaćam, ali bar pokušavam razumjeti.
Sjedim i ne osjećam potrebu da se ustanem i krenem dalje. Uhvatio me umor. Pitam se od čega? Od života. Od svega što neće biti, od svega što će biti, ne želim sve to zlo, a dobrog nigdje nema. Ne želim se pomaknuti kao da ću ovako zaustaviti vrijeme, u pozadini slušam pjesmu koja mi samo govori da to nikad neću imati. No dobro, to je samo jedna od propalih želja. Samo jedna u nizu, samo jedan razlog zašto želim zaustaviti vrijeme. Samo jedan razlog zašto se ne žalim pomaknuti. Može li se vrijeme tako zaustaviti? No, ne želim ga ni zaustaviti već samo želim da sve nestane. Neka nestanu ljudi neka sam. Sam na pustom otoku, sasvim mi je svejedno. Nije bitno i da nikog nema, pa i ovako se pitam postoji li itko tko razumije. Život, e taj život. Ubija me. I dalje se ne pokrećem i samo razmišljam o svemu, a ujedno o ničemu. Sve je nebitno ionako ono najbitnije blijedi. Nada bijedi. Nada u dobro ljudi, nada u bolje sutra, nada u sve. Tužan sam zbog nade koju gubim, ali samo tužan jer znam da ćemo se opet naći, možda ipak bar još jednom. Tako nestaju i one najmanje želje, sve nastaje i ja nestajem. Više me nitko ne vidi, a ja polako sve tiše upadam u tišinu. Možda i u mir, mir izgubljene skitnice u moru života. I dalje sjedim i ne mičem se. Osjećam da sve polako prolazi pored mene. Odjednom pored tuge javi se ogorčenje i ljutnja jer nitko ne primijeti. Nikoga ne zanima. Pokušavam nestati, a nikog ne mari.
Ja bi mu htjela dati nadu. Mogu li? Ali tko će nadu dati meni kad sam ju isto izgubila?
Post je objavljen 11.09.2006. u 19:19 sati.