U svojoj okolini zapazio sam mnoge obitelji, tj. roditelje kojima je cilj da im djeca budu ono što je njima cilj, a ne njihovoj djeci.
Problem nastaje kada dijete želi učiniti nešto po svojoj volji, a što zapravo roditelji ne žele. Roditelji uglavnom zahtjevaju od djece da budu dobra u školi, da imaju dobre ocjene, pomažu u kućanskim poslovima, da su poslušna u svemu. Tako svoju djecu promatraju kao korisno dobro koja su dobra samo dok čine nešto dobro i ispunjava želje svojih roditelja. Čim se dogodi da dijete dobije lošu ocjenu odmah postaje loše, a ako ne pomaže u kući kažu za njega da je loše i zločesto dijete. Sve to ukazuje, zapravo, na jedan veliki problem u odnosima roditelja i djece.
Roditelji bi trebali djecu tretirati kao dobro u sebi bez obzira kakvi smo učenici, da nas i dalje vole i poštuju na jednak način. Svi smo mi dobro u sebi neovisno da li smo nekome korisni ili ne. Dakle, da li smo mi korisni svojim roditeljima ili ne, ne bi trebalo utjecati na to da nas roditelji vole više ili manje.
Cilj nam je u životu ostvariti sreću, a to možemo samo ako smo bezuvjetno voljeni i ako činimo dobro. Ako ne činimo dobro narušavamo i najviše dobro – Boga. Kada nas roditelji kritiziraju i govore kako nismo dobri jer nismo napravili nešto kako treba, misle da nam time čine uslugu, kako to rade za naše dobro, ali nam time samo stvaraju nepotreban teret jer nam je uvijek u mislima kako ćemo ih razočarati i kako će nas tada manje voljeti.
Kada bi se svi ljudi promatrali kao dobro u sebi bez obzira da li nekome bili korisni ili ne, mislim da bi svi živjeli puno sretnije. Ovako se mučimo, nesretni smo jer ne možemo ispuniti zahtjeve koji su nam nametnuti od strane roditelja, profesora te mnogih prisutnih ljudi u našem životu. To nas spriječava da ostvarimo naš glavni cilj, a to je da budemo sretni!
Post je objavljen 09.09.2006. u 12:16 sati.