...jednom davno bila sam se navukla na jednog momka, kao što sam se sad navukla na forum. Ma koja droga. Kad bih ga nazvala doma na telefon, jer u to doba još nije bilo mobitela (tj. bilo je, ali u NASA-i), a on se slučajno ne bi javio, u roku od tri sekunde doživjela bih ovisničku krizu takvog intenziteta da bi ostatak svijeta osim predmeta moje želje jednostavno prestao postojati. Sve osim njega bilo je sivo. Osim jedne prijateljice s kojom sam u takvim situacijama odlazila tražit druge frajere. Ako bismo stigle utankat gorivo prije poskupljenja, jer je roditeljica vlasnica vozila imala izrazito striktnu politiku u tom pogledu. Ako ne, onda bismo sjedile na zidiću ispred kuće i pričale o tome kako je ovaj koji se nije javio na telefon peder. I onda kažu da je u Jugoslaviji bilo bolje.
Što se Republike Hrvatske tiče, ne mogu se sjetit da sam se na nekoga baš tako bila navukla. Dobro, možda bi mi se ponekad u pijanstvu pričinilo da sam ovisnički zaljubljena, ali mislim da sam već ranih devedesetih navukla teški oblik ironije i kronični realitis, zbog kojih više nikad ništa oko muškaraca s kojima sam provodila vrijeme nije posivilo. Što se za njih ne bi moglo reći. Danas sam, npr., došla do zabrinjavajuće faze u kojoj muškarce primjećujem samo u vožnji i to tek ako mi oduzmu prednost ili na drugi način ugroze integritet mog vozila. Onda još neko vrijeme vozim za njima i spominjem im majku. Zapravo, kad malo bolje promislim, pa i nije se moj odnos s muškarcima uopće toliko promijenio. Tako sam jednom prigodom pratila auto onog bivšeg po gradu, uvjerena da ga zapravo vozi on, koji je navodno ležao gripozan u krevetu. Skoro sam poginula naglo skrećući preko duple crte, pa onda preko tri narančasta svjetla do prvog crvenog, gdje sam mu skrušeno mahnula bratu. Tada sam zarano shvatila da su podjednako krivi oni muškarci koji te varaju, kao i oni koji te nisu uspjeli razuvjeriti da bi te mogli prevariti. Puka činjenica da nikad ništa nisu imali s nekim drugim ženama apsolutno je irelevantna za nastanak štete na mom psihičkom zdravlju i to će vam danas potvrdit svaki bolji sudski vještak. Ali, kažem, tada je bio komunizam i o takvim se stvarima nije vodilo računa. U ono vrijeme jednostavno sam imala nesreću da me nikad nitko faktički nije prevario, a to što sam ja danas emocionalni invalid - nikome ništa.
Ali pogrešno bi bilo pomisliti da je s nestankom ovisnosti iz mog ljubavnog života nestalo i uzbuđenja. Samo je mladenačku nepromišljenost zamijenio zreli destruktivizam. Ovisnost sam sačuvala za Internet i manično-opsesivno-kompulzivno upisivanje adrese forum.hr-a. Kad forum ne radi, cijeli Internet posivi. Čak ponekad nazovem prijatelje i onda pričamo kako je Anderlon peder. Ili pišem dnevnik o tome kako mi je bez njega teško, kao sad, na primjer.
Post je objavljen 01.09.2006. u 21:37 sati.