Od kako je Munib Suljić umro svakodnevno primam telegrame sućuti. Neki se sućutnici javljaju komentarima na blogu, drugi mailom, a treći na ulici. Stjecajem okolnosti danas sam se motao oko hotela Laguna, kvartom u kojem je pokojnik često boravio, i na pješačkom prijelazu naletim na Zvonimira Trusića, figuru koja je držala kafić Stil na Velesajmu od kuda su kretali pohodi merčepovaca na Pakračku Poljanu.
Poznanstvo s Trusićem iz 1998/99., jedna je od epizoda u životu s kojom se ne mogu pohvaliti, ali kojem mogu zahvaliti što me u svojoj birtiji u Blatu upoznao s Tomislavom Karamarkom i Vladimirom Faberom.
Kako danas nemam o čemu s Trusićem pričati želio sam neobazirući se priječi cestu i nastaviti svojim putem. Ali njemu je, pretpostavljam, nakon Suljićeve smrti bilo baš zgodno što me vidi te se počeo drati iz auta: Željac! Željac, kako si?!
Pozivi su se udvostručili. Zvao me i njegov suvozač. Po glasu sam prepoznao Miroslava Alerića, djelatnika carine na Bregani, bivšeg HOS-ovca, prijatelja Jasenka Houre, osobu koju su iz šale nazivali Trusićev posilni jer se u slobodno vrijeme nije odvajao od nekadašnjeg zamjenika Tomislava Merčepa.
Nastavio sam svojim putem propustivši prigodu priupitati Miru Alerića jesu li točna nagađanja da bi se na preporuku Vladimira Fabera, a uz presudnu podršku Tomislava Karamarka, ovih dana trebao prebaciti s posla na carini na znatno atraktivniju poziciju u SOA-i.
Propustio sam priliku zadobiti moguće duboko grlo u SOA-i i drago mi je zbog toga.
Post je objavljen 01.09.2006. u 19:29 sati.