danas nam je prvi dan u vrtiću
najstarija jaslička skupina, teta se zove Željka
Bilo nam je baš teško ustati jutros u šest i petnaest..al pretrpili smo
Nije plakao, znao je kamo ide i da ćemo doći po njega poslije posla
naravno da sam bila iza 12, nisam mogla izdržati..
da vidim kak se snašao, jel poslije plakao i da odnesem liječničku potvrdu da je zdrav koju smo jutros zaboravili ( priznajem, to mi je samo izgovor bio)
taman su odručali i polijegali. nije me vidio, a ni ja njega.
Teta Željka mi je rekla da nije plakao (al da vjerojatno bude u skoro vrijeme, jer je to takva faza i svi je moraju proći),
da je dobro jeo,
da je bio i šiškiti i kakiti....
a kak se snašao u društvu? - pitam
pa, dooobro - veli teta - čak se potukao malo..
ne mogu vjerovati, moj Mali! Posve nesvojstveno za njega!
Da, najprije lupi, pa onda ide poljubiti - opisuje mi teta i smješka se...
jedva čekam da ga vidim!!! Sunce mamino
sad, možete misliti i napisati što hoćete, al mislim si ja ovak: pa šta ak se malo pokefo, mora si izboriti mjesto u čoporu. A i da je išao poljubiti onog koga je lupio, to mi je isto drago, znači - nije neki krvožedan tip
Ma bolje i to nego da su njega tukli oni starosjedioci ( o, lude li matere, ćorave li ljubavi... baš me zanima mišljenje moje AlmostPoznateVrtićkeTete )
u ponedjeljak slijede detalji, sad gibam još malo po postovima mojih dragih (tj. VAS) blogera preletiti, pa nazad na posao.
Zamalo ću ovak izgledati
ovo ipak nisam ja, nego employee of the year
i još samo nešto za kraj: