Još nisam ni shvatila da si tu,a ti si pobjegao u tami jednog dana...
Sada znam da dodir,osmijeh,pogled,poljubac,zagrljaj,žudnja,drhtaj i prsti koji prolaze kroz kosu...sve to može biti laž i velika gluma!
Uvijek me to iznova iznenadi,ražalosti,slomi...kako više otvoriti svoje ruke prema nećem toplom kada je to toplo zapravo žeravica koja peče i ostavlja ožiljke na mome umornome tijelu?!
Pričao si da sam tvoja,jedina,najdraža,najljepša..tako sam jednostavna,spontana i iskrena...volio si to što sam ponekad vrckava,pomalo djetinjasta,zanesena idejama o spašavanju cijelog svijeta...nasmijavala te moja naivnost i to kako sam škakljiva po cijelom tijelu...sve je to tako bilo ,bez sumnji,jednostavno i tako normalno...ali tako je bilo u mojoj maloj,naivnoj,iskrenoj glavi.
Sada mi ostaje opet moja tuga i prijateljica samoća s kojom sam tako bliska i kojoj ne moram ništa reći...plakati ne mogu jer su suze suhe i kamene...ostaje samo prazan pogled koji gleda u daljinu i ne vidi ništa.
Ne želim te vidjeti u gradu,ne želim glumiti da sam dobro kada nisam,ne želim da patiš kao ja jer to ne želim nikome... Bilo bi najljepše sada zaspati i spavati do nekog novog jutra u kojem će sve biti dobro,mirno,bez talasanja straha i strepnji...Oprostila sam ti jer te ne želim mrziti,ne želim imati ikakve osjećaje prema tebi,ni ljubav,ni mržnju,ni očaj,ni tugu...
Sreća čeka na proplanku novog dana, ne znam kada i ne znam gdje,
ali za mene je predodređena i to je ono što me tjera da svaki dan ustanem na noge i da si kažem:Kako lijep dan!!!
Post je objavljen 31.08.2006. u 21:53 sati.