Kako vrijeme leti... Još malo i evo, počinje mi škola... Primiče se taj dan polako, ali sigurno, poput geparda u zasjedi... Korak po korak,polako, i hop! tu je... Može se zaključiti da ne volim školu(a tko voli, ne znam ni ja)... Moja škola je... Gimnazija... Druga najteža u gradu. Da... Nije lagano, ni blizu... Uhhh... A priznajem, sam sam se uvalio u ovo, sam se moram i izvući...Još dvije godine... Tako malo, a opet, tako puno... Vrijeme nekad leti, nekad puže, nekad stoji, a nekad prođe u trenu... Zanimljivo je to vrijeme, znate? Četvrta dimenzija, prema Einstainu... Koliko puta sam poželio da se mogu vratiti kroz vrijeme, ispraviti pogrešku. A tko nije,iskreno? Ali znate što sam shvatio? U životu zapravo ne možete pogriješiti. Ne ako učite iz pogrešaka. Tada one postaju pobjede. Tako je sa svim lošim stvarima koje se dogode u životu... Da mene u osnovnoj nisu maltretirali, ja bih bio druga osoba. Ali ne smatram da bi bio bolja osoba. Ponekad treba iskusiti ono loše da bi mogli znati što je dobro... Možda bi postao umišljen, napuhan, jedan od onih koji su druge maltretirali... A sada? 16 godina, introvertan, kronično patim od nedostatka samopouzdanja, ne izlazim puno vani, nemam puno prijatelja, a za curu...A ne znam ni sam, na neki način da, ali opet, ne zapravo... A s druge strane, bolje jedan dobar prijatelj nego tisuću lažnih(i ovom prilikom poručujem jednoj osobi, ako ovo bude čitala, da još čekam komentar!)... Uspio sam prihvatiti sebe kao osobu, iako mi to dugo nije polazilo za rukom... Pomogao mi je i ovaj blog... Samopouzdanje polako raste, nesigurno... Vrlo polako... Neki dan čekao sam u autu, a u blizini je bila jedna ženska, ovako, mojih godina, dobro je izgledala. I pogledam ja nju, a ona se meni nasmije... Nasmijem se i ja, i okrenem glavu... I naravno, onda sam to još par puta pokušao... I svaki put se nasmijala... Ma dobro, nisam ja ništa tu mislio ozbiljno(s razlogom), ali samo to što je ona u meni očito nešto vidila,u mom izgledu(kojim se,usput rečeno, baš i ne ponosim)... To je bilo jako dobro za samopouzdanje... Iskreno, nisam navikao na takve stvari, bilo mi je stvarno čudno... Lijepo... I tako to, nisam odavno pisao o sebi malo više, pa evo...
A sada da objasnim naslov posta... Već poduže vrijeme nisam spominjao moju potragu za samim sobom... Oni koji ovo duže čitaju mogu pomisliti da su se moji ciljevi promijenili. To nije točno. Ovo sam ja, ono što sam ja zaista... Memoari moje duše su u ovakvim postovima. To sa životinjama, eto to sam ja. Oslobodio sam to, duboko u sebi. Prije nisam imao priliku koristiti moć riječi. Sada to mogu, i to činim!To sam ja... I volontirat ću u Arke, iako još nisam zvao...Moram priznat da mi je malo neugodno... Ali nadvladavam svoje strahove, a ovo volontiranje će bit, uostalom, odlično i da se malo riješim zatvorenosti, srama... Toliko za sada, dugo me nije bilo, moram priznat da sam zadovoljan brojem komentara na postu o cirkusu, drago mi je da su bar neki ljudi saznali što se krije iza kulisa...
Još ću nešto dodati. Prvo, donosim priču o jednom leptiru(naravno, nije moja)...
Leptirova priča
Jednog dana, pojavio se malen otvor na čahuri. Čovjek je sjedio i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno tijelo kroz taj maleni otvor. Onda je leptir stao. Činilo se da ne može dalje. Zato je čovjek odlučio pomoći leptiru. Uzeo je škare i razrezao čahuru. Leptir je s lakoćom izašao. Ali, imao je krhko tijelo i smežurana krila. Čovjek je nastavio promatrati leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti kako bi podržala leptirovo tijelo i osnažila ga.
Međutim, ništa se nije dogodilo! Leptir je cijeli svoj život proveo pužeći okolo sa slabašnim tijelom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poletio. Čovjek, unatoč svojoj ljubaznosti i dobrim namjerama nije razumio da poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čahure, priroda nije osmislila uzalud, već kako bi krv iz tijela leptira mogla poteći u njegova krila, da bi bio spreman za poletjeti kada izađe iz čahure.
Ponekad su poteškoće upravo ono što trebamo u životu... Kada bi bili oslobođeni od svih prepreka, ostali bi osakaćeni. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli letjeti.
Tražio sam snagu,
I dobio sam poteškoće koje su me osnažile.
Tražio sam mudrost,
I dobio sam probleme koje je trebalo riješiti.
Tražio sam bogatstvo.
I dobio sam tijelo i mozak kojima mogu raditi.
Tražio sam hrabrost,
I dobio sam prepreke koje je trebalo savladati.
Tražio sam ljubav...
I dobio sam ljude kojima je trebalo pomoći.
Tražio sam usluge
I dobio sam prilike.
Nisam dobio ništa od onoga što sam tražio... Ali dobio sam sve što mi je trebalo.
Živi život bez straha, suoči se sa preprekama i znaj da ih sve možeš savladati!"
P.S. Za kraj, još jedan predivan tekst...Za razmišljanje!
Razgovor s Bogom:
Sanjao sam da imam interview s Bogom:
"A tako, ti bi me htio intervjuirati?", reče Bog.
"Ako imaš vremena?", rekoh.
Bog se nasmiješi: "Moje je vrijeme vječnost. Što si me htio pitati?"
"Što te najviše iznenađuje kod ljudi?"
Bog odgovori:
"To što im je djetinjstvo dosadno.
Žure se odrasti, a onda bi ponovno htjeli biti djeca.
To što troše zdravlje da bi stekli novac,
a onda troše novac da bi vratili zdravlje.
To što misle tjeskobno na budućnost te tako zaborave na sadašnjost.
Na taj način ne žive ni u sadašnjosti ni u budućnosti.
To što žive kao da nikada neće umrijeti,
a onda umiru kao da nikada nisu ni živjeli."
Bog uzme moju ruku u svoju. Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
"Kao roditelj, koje bi životne pouke htio da Tvoja djeca nauče?"
Osmjehujući se Bog odgovori:
"Da nauče kako ne mogu nikoga natjerati da ih voli.
Mogu samo sebi dopustiti da budu voljeni.
Da nauče kako nije najvrijednije ono što imaju,
nego tko su u svom životu.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima.
Da nauče kako nije bogata osoba ona koja najviše ima,
nego ona kojoj najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se načine duboke rane u ljubljenoj osobi, a tada su potrebne godine da ih se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da nauče kako postoje osobe koje ih nježno vole,
ali jednostavno ne znaju kako to izreći ili kako pokazati svoje osjećaje.
Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati jednu te istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.
I da nauče da sam ja tu - uvijek."
P.S.O početku škole
Došao je taj dan od kojeg sam toliko strepio... Ne želim pisati cijeli post o tome, samo ću kratko opisati to sve, pa ako nekoga zanima...
Sve je bilo kao i uvijek...Skoro sve... Neka nova pravila, neki novi profesori, ali to je sporedno... Shvatio sam nešto dok sam sjedio u razredu za vrijeme malog odmora... Osjećao sam se kao da ne pripadam tu... Svi ti plitki razgovori, dobacivanja... Ja jednostavno nisam takav... Poslije sam išao sa svojim "društvom" u kafić... I opet, njihove teme bazirale su se na sportu, ženskama, i tome tko je napravio veću psinu u zadnje vrijeme... A ja tamo stojim i šutim, gledam ih, osjećam da tu meni nije mjesto. To nije društvo kakvo ja želim, ja nisam takav. Ne želim biti u društvu u kojem će mi prijatelj govoriti o tome kako je ovog ljeta pušio travu... Da, rekao je to, i onda je ovaj drugi također to isto priznao... Bez imalo kajanja, bez imalo naznake da ima nešto loše u tome... Ja nisam takav i nikad neću biti takav, to nisam ja... Društvo kakvo ja tražim teško je naći... Nije da ja ne volim izlaske, samo je pitanje s kime... A za kafiće bi se isto moglo reći, iako ne volim zadimljena mjesta(pasivno pušenje, a alergičan sam na duhan)... Nisu toliko važni moji izlasci koliko moje društvo... A s ovim sadašnjim jednostavno ne mogu razgovati, ne osjećam se ugodno dok sjedim u kafiću s njima, a oni pričaju o tome tko navija za koga, tko igra gdje, i neke druge stvari koje baš i nisu u mom području... A pogotovo mi se ne sviđa kad se hvale nekim ilegalnim stvarima...
Evo baš mi se prijatelj javio i zvao me da idemo prošetati... Da, pristao sam, ali ovo je na neki način drukčije... Njega od tog društva(4-5 ljudi) najbolje znam, i kad smo sami vanka, onda i nije baš tako loše, sa mnom ne može razgovarati o sportu, pa ponekad bude i meni zanimljivih tema... To mi je više-manje u redu... Ali ipak, imam jednu prijateljicu(ne curu), to je duga priča, ali kada bih izašao s njom, i kad bi oboje bili dobre volje, uvijek bi imali o čemu pričati... Kod prijatelja je sličnost dosta važna... A kod veze, mislim da ništa ne može bez onog nečeg(kemije, kako bi neki nazvali)... A što ćete, sada izlazim s tim prijateljem ponekad, a za razred... Ne znam, ne želim više glumiti nekog tko nisam... I pokušavati ću ostati svoj, unatoč svemu...Previše sam napisao, i udaljio se od teme, to je to za sada, bolje da prestanem...
Dodatak:Vratio sam se iz šetnje Marjanom(brdo)... Bilo je dobro.. Kad izlazim samo s ovim prijateljem, onda ga ponekad i "natjeram na neke druge teme..." U ljudima ima više nego što neki pokazuju... A i on ima svojih problema... Nedostaje mu samopouzdanja, sažalijeva se... Svatko ima svojih kompleksa... Njemu treba cura, i stalno želi da mu ja namjestim nekoga... A ja nemam uopće iskustva u tome,niti mi to baš ide... Mislim da njemu tu treba više od onog površnog što priznaje, više od izgleda... Svakome treba malo nježnosti, malo ljubavi... Znam ja dobro to po sebi...Tako, samo da kažem da nije ustvari s njim tako loše... Mislim da na njega društvo ima jako velik utjecaj... E,da, vidili smo onog mog "prijatelja" iz osnovne... Napuhani šminker, ukratko(a prije je bio metalac)...Prijatelj mi je za njega komentirao:"Koji je ovo debil?"... S pravom...Zaboravljam na to, oprostio sam mu sve, ali jednostavno ne želim imati nikakva kontakta s njime!
Post je objavljen 31.08.2006. u 18:49 sati.