Ispljuni na vrući gradski pločnik
Sva nesažvakana slova
Slike što sam ti ih dala
Potrgaj sva platna kojima sam ti oblijepila zidove
I sakrij se iza vlastitih kitica i strofa
Spremi veliku
I tešku
Lopatu
Stiže jesen
U tvoj grad
i vjetrovi se motaju
Po krošnjama sve češće
Odškrini još jednom
Prozor sobe u kojoj me više nema
Pa sjedni na oluk
I poslušaj još jednom
Cvrkut
Poneke ostavljene ptice
Možda me ugledaš kako tumaram u crnini među sivilom
Asfalta
Ne pitaj se zašto sam mračna
Sami smo ugasili sve svjećice najvirtuoznije torte
Ispečene u kuhinji iz bajke
Po zidovima smo povješali samo šarene slike
I oličili zidove
Cvijetovima izniklim iz naše vlastite krvi
Lično
Vedrinom
Sada djelimo ključeve na moje i tvoje
Pa me nikad ne pitaj zašto li sam mračna
Uopće
Ne razumijem
Upitnike i točke
Jer voljela sam te bez ikakve sintakse i oblika
Bez interpunkcije
Snagom koju samo urlik ima
Možda me ugledaš nekad
Kako vezem
Još jedan ručni rad
Promrzlim prstima
Bez tebe
Od auspuhskog dima
I pljujem katran na sebične prolaznike
Jedino njihov (pod)smjeh još imam
Možda me ugledaš nekad
Gdje na gradskim trgovima smiješim se odbjegloj dječici
Sama
I golubove hranim
(Još se sjećam
Dana kad si ih nazvao
Štakorima s krilima)
Sama
Ja jesam kriva
I ti
Ugledaš me možda
Ponekad samo
Ne, ja to ne otirem suze!
Odavno već suhih očiju gledam u jalovost dana što izbija iz jučer
Ja
Poznajem sve smrdljive kolodvore ovoga svijeta
I svi
Propali pjesnici
Iz noćnih tramvaja poznaju mene
I samo još jedno te molim
Sjeti me se i onda kad ne ugledaš me
Dugo
Za tebe bih golih ruku
Pokorila sve vojske
Pa i one
Sa one strane mora
I pljuvala krv
Nemoćnih
Vojskovođa
Svi nek se sklone i
Zaključaju vrata
Tri puta okrenu ključ
Samo me se
Ponekad sjeti
Tu i tamo poneka strofa naše pjesme nek zagolica ti maštu
I iznjedri umalo zaboravljenu uspomenu
Mene i tebe
Dvoje zagrljenih ratnika svijetlosti
Ozarenih lica
Post je objavljen 27.08.2006. u 21:04 sati.