Marketing
.::It's just the beginning, it's not the end::.
Evo novi post.
U kojem imam nekaj važno za reči.
U zadnja dva- tri tjedna izbjegavam Mihu na veliko. A danas sam skužila kolko mi fali... ali ne u smislu dečka (mislim i to), nego u smislu frenda.
Stvarno mi je čudno da se ne zajebavao i bzvz pričamo neke gluposti...
I tak sam si ja danas odlučila, da od ponedjeljka (jer ja uvijek stvari počinjem u ponedjeljak) budem cool i budemo frendovi bez da se ja bediram oko toga kaj smo SAMO frendovi.
Reko bi moj Dečko da se ne smije živjeti u prošlosti.
I upravo tak.
Umjesto da budem u bedu kaj nismo više zajedno, mogu biti sretna jer sad mirne duše počinjem s njim nešto novo.
Nadam se da ovaj put neću zajebat ništa 
Eto... Baš sam dobre volje, jer sam shvatila da konačno mogu krenuti dalje. Malo po malo, ali idem...
I zato je ovo zadnji post u kojem spominjem Mihu. Barem kaj se tiće toga da smo nekad bili zajedno. Od sad o njemu samo ko o frendu pričam! 
Svejedno imam filing da moram napravit neki kraj...neki rez.
Ne znam kak, pa ću samo objavit pismo koje sam mu napisala kao zadnji pokušaj da se pomirimo (očito mi nije baš bilo uspjelo)
(btw, pismo je na jednom mom starom blogu...al nema veze )
MOM JEDINOM...
Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali šta da se radi ako rana nije povezana s vremenom? Šta ako je ona zakopana u dubini srca, u suštini duše?
U tami besane noći tražim zvijezde i pitam se koja je moja. I onda u trenutku nade sjetim se da je najsjaninija zvijezda još na Zemlji i da me jedino ona može iscjeliti. Ta zvijezda si ti.
Moja sretna zvijezda...
Ali ubrzo me opet uhvati nemir, a tuga je jednostavno prevelika. Ta spoznaja da nisi moj je uvijek u mojoj podsvijesti.
U tim trenucima zatvaram oči, podižem glavu da nitko ne vidi moju bol, ni moje oči sjajne od suza...
I maštam...
Sanjam o tome da si tu pored mene... Da te mogu dotaknuti bez straha od odbijanja... Da mogu svoje prste provući kroz tvoju kosu, dodirnuti ti obraze, stavit svoju ruku u tvoju... Prisjećam se kako je ugodno osjetiti tvoj dah na svom vratu... Maštam o tome da ću jednom opet osjetiti mekoću tvojih usana i tvoje ruke oko mog struka...
A onda u trenutku skupim snagu i uspravim se. Počinjem uvjeravat samu sebe da mi uopče nije stalo. Ali ova prokleta, okrutna stvarnost me spušta na Zemlju i ne dopušta mi da dišem, ni da razmišljam, ni da se mirim... Grize mi dušu, tjera me da vičem, da razbijem što mi dođe pod ruku...
Jer NIKAD NITKO neće biti poput tebe.
Svaki put kad te vidim ili čujem tvoj glas shvatim koliko te zapravo volim, koliko moje srce čezne za tobom, koliko mi je stalo do tebe...
I znam da će uvijek biti nemira i oluja... Ali ti si jedini s kojim ih želim proživljavati.
Jer nisam ni sanjala da ćeš mi postati tako važan, da ćeš biti polovica mojeg tijela, mojeg srca, moje duše...
Obećajem ti da ću učiniti sve kako bi ti dokazala svoju ljubav...
Obećajem da nikada više neću sumnjati u tebe...sumnjati u nas...
Samo te molim...vrati mi se. Jer život bez tebe nije potpun.
Život bez tebe nije život.
VOLIM TE!
It must have been love, but it's over now...
Post je objavljen 27.08.2006. u 02:14 sati.