Marketing
proleteri svih zemalja
Danas su me baš nekako raznježile dvije vijesti koje nam dolaze iz zemalja u kojima i danas postoje pioniri, "kontrarevolucionarna djelatnost" i cenzura javnog prostora.
Razlog zašto su mi te vijesti simpatične jest neki nepokolebljivi socijalistički mentalitet koji je praktički prožeo narodni folklor gdje god su ljudi posljednjih desetljeća imali običaj mahati Lenjinovim slikama. Gdje god je niknulo sjeme državnih odbora misteriozne svrhe i dugih akronima i gdje po selima kombajni služe kao totemi općeg blagostanja, uobičajeni scenariji i motivi poput korupcije državnih dužnosnika, povremene čistke nepodobnih ili vlada koja nalikuje kakvom gerijatrijskom odjelu jednostavno mi se doimaju dirljivo crnohumorno.
Tako je u Kini 25-godišnji revizor preminuo od posljedica ića, pića i plaćenih masaža koje normalno idu uz revizorski posao u toj republici koju nazivaju i narodnom. Nesretni mladić iz revizorske službe iznenada je kolabirao netom nakon domjenka kojeg je priredila njihova verzija Elektre u travnju ove godine. Razlog zašto se to tek danas pojavilo u novinama jest taj što je nemio događaj polučio pravu socijalističku reakciju - cijeli revizorski ured kojemu je na čelu bio mladić je zajedno sa dva dužnosnika spomenute Elektre zbrisao na turistički obilazak istočne Kine jer su kolektivno bili "previše uznemireni da bi čamili u uredu".
I tako dok kineski dipl. ekonomisti pomiču granice definicije obzirnog poslodavca, na pamet mi pada jugoslavenska verzija komunizma po mjeri čovjeka - udarnika Alije Sirotanovića, koji je kao lik iz bajke u prilici da traži ispunjenje bilo koje želje skromno zamolio samo nešto veću lopatu za iskapanje bezbrojnih tona ugljena. Dok su dekadentni zapadnjaci svoju djecu odgajali x-menovima, čudesnim ženama, supermenima i betmenima, jugoslavenski mališani su tih godina maštali o herojskom baratanju rudarskom lopatom. Dobro - to je bila druga fantazija po redu, prva je bila sudjelovanje na štafeti mladosti (falusni simbol, objasnili su nam kasnije).
Dječarci poput mene tako su na kioscima od Ohrida do Maribora novčanice sa Alijinim likom razmjenjivali za Mikijev almanah, Politikin zabavnik ili pak njome kupovali ulaznice za kina slikovitih naziva poput Mosora, Like, Partizana ili Balkana. Sa velikih ekrana redovito nas je mamila reklama Amerike - obećane zemlje u kojoj svatko može biti što želi, zemlje u kojoj se svakih 5 minuta pojavljuju likovi koji dođu u New York sa 5 dolara i od toga izgrade imperij, zemlje u kojoj svi imaju frižidere, u kojima prodavačice ne nose borosane i ne njeguju brkove, zemlje u kojoj te nitko ne gleda čudno ako listaš knjige u knjižari.
Nama klincima to je izgledalo tako daleko i tako nevjerojatno jer kad cijeli život provedeš u zemlji u kojoj se u beskonačnost smjenjuju krize, u kojoj se nule na novčanicama množe kao da su na Viagri ili u kojoj nacionalna avioprijevoznička tvrtka otplaćuje kredit za avione u naturi (pošiljkama Gavrilović kobasica) - ideja mogućnosti dohvatanja snova je ravna projektu naseljavanja Merkura.
Međutim, možda smo bili u krivu. Da ipak i komunizam čak i početkom 21. stoljeća može pružiti svakome šansu da bude što želi, dokazuje slučaj vijetnamskog pljačkaša koji je iz zatvora pobjegao prije 20 godina, da bi se potom pod lažnim imenom zaposlio u policiji i napravio briljantnu političku karijeru. 2003. godine čovjek je u potrazi za svojim komadićem vijetnamskog sna postao šefom lokalne policije, da bi godinu dana kasnije bio izabran i za zastupnika pokrajinskog parlamenta.
Paralele sa hrvatskim policijskim inspektorom koji 20 godina vozi službene automobile bez vozačke dozvole nameću se same od sebe, ali sve to se može gledati i pozitivno. Ako želite biti magistar kao Đapić, na putu ostvarenja sna vam uopće ne stoji davež od pisanja dotičnog magisterija, kao što vas ni činjenica da nemate vozačku ne sprečava da napravite karijeru za policijskim automobilom. Ako želite hrvatsku putovnicu, uopće ne morate biti rođeni ovdje, niti morate plaćati porez ili služiti vojni rok - a ako želite sagraditi vikendicu na Viru, nema problema - jer prostorni plan vas neće u tome ograničiti. Ako želite prevoditi knjige, za ostvarenje sna ne stoji vam na putu nedostatak diplome jezičnog smjera, kao što vam ni za karijeru u novinarstvu nije neophodna pismenost.
A što je od tog svemira mogućnosti iskoristio Alija Sirotanović?
Na internetu je teško saznati Alijinu poslijeratnu sudbinu, ali kao nekakav pokazatelj možda može poslužiti unos sa online leksikona yu mitologije korisnika JFK-a iz ožujka ove godine:
"Nedavno štrajkovali rudari u Kaknju. Sišli u jamu i protestvovali zbog niskih plaća i tako to. Među njima je bio i unuk Alije Sirotanovića. Eto, Alija poslužio domovini da propagira bolju budućnost za radničku klasu, a Alijini potomci opet pod zemljom."
Post je objavljen 26.08.2006. u 12:12 sati.