Dogodilo se da sam se jedan dan slucajno nasao na zapadnom kolodvoru cekajuci vlak. Taj dan je ujedno sasvim namjerno padala i kisa. Ne volim kisnuti pa je logicno da sam nosio kisobran.
Kisa pada, a ja stojim pored pruge gledajuci po horizontu nece li konacno doci taj vlak. U ruci drzim kisobran. To je jedan od onih najjeftinijh kisobrana na koji se u trenu sklope i potrgaju, meni najdrazi. I tako gledam ja, a nesto me svrbi po glavi. Pocesem se ja rukom, ali za par sekundi opet to mene svrbi. No nije to bas svrab, nesto pomalo neobicno. Opet se ja pocesem, ali kad se prestanem cesati, opet isti problem. I pogledam ja u taj svoj kisobran, to cudo tehnologije, nije li mu se jadnom sto dogodilo (nije da cu sad plakati, kupim drugi, ali...), potrgao li se mozda pa mu visi sipka i prca me po glavi? Gledam i vidim da je sve u redu. Idem rukom ispitati cijeli problem i tako dotaknem sipku i paffff, strese me struja.
Covjece, kako me to razveselilo. Struja tece mojim kisobran. Pec, pec, diram ja to stalno, prazni se po meni struja, zaaaaakon. Ma divan osjecaj. I dolazi vlak, moram ici. Primjetio sam da zice koje vode struju i pogone vlak i nisu bile tako visoko iznad mene. Zrak je bio vlazan pa je isporucio struju do mog kisobrana pa i do mene. Jedva cekam sljedecu kisu, hodat cu s kisobranom po gradu i traziti izvore da me prze. Predobro! Zelim jos!
Post je objavljen 25.08.2006. u 21:17 sati.