Krečući stopama predaka
i ne sluteći kraj
zakucala sam davno na vrata pakla
ne znajuć' da negdje postoji i raj.
Nečastivi je zvučao ljigavo i plitko
i gledao me očima pohote i grijeha.
Ljubio me dugo, slinavo i masno
i pijano se gušio od smijeha.
Bio je dlakav i salast i tuđ,
pun gamadi i mokar od znoja.
Bilo mi je vruće i disalo se teško
od smrada truleži i bolesnog gnoja.
Pa, sve preko volje uzeh da mu pričam
priču o svome životu.
Ćutih se glupo što riječi iz srca govorim idiotu:
"Ja voljeh anđela, bezgriješnu dušu,
i ljubih tragove njegova puta,
no, bijah za njega isuviše loša,
premalo topla, predugo kruta.
On imao je pomalo varljivu narav,
zvonki smijeh i vitak stas.
Ljubio bez greške: pomamno i hladno,
i pričao je mnogo i na sav glas.
Mene je proklela njegova kletva
i ja joj se pokorno klanjam.
Samo i dalje, pa čak i ovdje,
o njegovoj muškosti bestidno sanjam.."
Nečastivi se diže, prezirno me pljunu,
pa krene dublje u tamu svijeta toga,
a ja tek tada prepoznah u njemu
voljenog anđela svoga.
Post je objavljen 25.08.2006. u 17:07 sati.