Marketing
more i okrijepe
Kročim u neku nepoznatu stariju zgradu u kojoj je novopostavljeno dizalo. Pred vratima dizala već je troje ljudi: dva nepoznata muškarca i neka mlađa ženska prijatna izgleda koju kao da već odnekud poznam, ali se ne mogu sjetiti odakle. Ulazimo i potpuno popunjavamo tijesnu kabinu stojeći svatko u svom kutu. Zgrada ima tri ili četiri kata i prva dva se uspinjemo uobičajenom brzinom, a onda lift naglo ubrzava i sukne uvis kao raketa. Zgranem se kako je to moguće, ali lift juri dalje i nema kamo osim izletjeti kroz krov, ali ne, on juri sve više sve brže. Znam da će se kroz nekoliko trenutaka razbiti i da ćemo svi poginuti. Nemam vremena razmišljati kako je moguće ono što nije moguće kada se to već događa. Oba muškarca vrište u samrtnom strahu. Obuzet sam snažnim porivom da vrištim i ja, ali me priječi pomisao da će se u posljednjem trenutku možda ipak aktivirati neki sustav za spašavanje, kabina će se zaustaviti i svi ćemo proći neozlijeđeni. Glupo bih se osjećao da vrištim, pa se to dogodi. S druge strane, vrištao ne vrištao, ako se razbijemo, sve je svejedno. Ženska me sleđeno promatra, i ona u smrtnom strahu. Pomislim: "Ako preživimo - jebat ću je!" Misli mi se munjevito smjenjuju. Kažem "Gospođice, sad ili nikad!". Računam, ako preživimo, s tom šalom u smrtnom času već sam je napola dobio. No izvjesnost katastrofe u narednom djeliću sekunde je već toliko neizdrživa, da kažem sam sebi "Ovo je san!" i budim se sav oznojen.
Ne zamaram se time da pokušam analizirati san. Razmišljam o tome kako sam od strašnog sna pobjegao u stvarnost, kao što se često uklanjam iz stvarnosti u pribježište sna, opustim se na postelji i kažem si "A sad ću sanjati nešto lijepo", i tako zaista bude.
Post je objavljen 25.08.2006. u 00:08 sati.