U staračkom domu baka živi u sobi 35. U sobi 34 je Nada koja je uvijek prva u redu za večeru.
Švercerica jedna.
Micika iz sobe 36 je furt napirlitana. Kak ju nije sram.
Ni soba 34 ni soba 36 niš ne valjaju. Soba 35 je taman. Vrata ne škripe.
Baku ne posjećujem onoliko koliko bih trebao, a opet više nego što bih želio.
Istina.
Među tim zidovima starost je konstantna, agresivna i posesivna. Čak i recepcionari izgledaju stariji no što jesu. Kada među sve te štapove, štake i smeđe veste na kopčanje utrči dijete, ostavlja dojam kao žar cigarete u čekaonici pedijatra.
S druge pak strane, kada se približavam ulazu tog doma za starenje, to me uvijek posjeti na dolazak u vrtić, po dijete. Razmigoljeni po dvorištu radoznalo promatraju tko ide, dok ih "tete" vrebaju s balkona. Razlika je u tome što ih zatim ne vodimo kući.
Zato i jesu u domu. Da ne umru u kući.
Prozirni starac sjedi na klupi u zavjetrini. Oštri laktovi zabodeni u noge, obrazi utonuli u koščate ruke. Slika jada.
Ovo je mjesto iz kojeg ni mašta više ne može pobjeći.
Na balkonima eksplozija cvijeća. Razne boje vrište iz tegli obješenih preko ruba. Drhtave ruke pažljivo ih zaljevaju, pogled uperen u prazno iznad naočala spuštenih na vrh nosa.
Smeđa vesta zakopčana do vrata.
Čudno je koliko imaju potrebu stvoriti neki život, prije no što sami umru.
Baka je zabrinuta dok srčemo kavu u kafiću preko puta.
- Rudi je neki dan pao na glavu – zabrinuto će. Imala je novu frizuru, a lice joj je bilo crvenije no inače. Ruke su joj se činile manjima.
- Pa jel dobro?
Nisam imao pojma tko je Rudi.
- Je dobro je. Malo si je natukao čelo. On se rano diže, a išao je kasno spavati. Zato je i opal. Ma on često pada na glavu.
- Pa kaj je radio do kasno?
- Bili smo vani.
- Ko?
- Rudi i ja.
- Da?
- Da. Došel je po mene u 11 navečer. Pa smo sjeli tu vani na klupice.
- A da?
- Aha. Sin mu je bio tu dan prije.
- I?
- Donesel mu je viski, pa me Rudi pozvao da probam.
- Viski? Vani u 11 navečer?
- Bilo je vruće. Pa smo sjeli vani.
- U 11?
- Ionak mi se nije spavalo.
- Di je sad Rudi.
- Spava.
Nije ni čudo da je pao na glavu.
Pogledala je na sat. Remen na ruci urezao joj se u kožu.
- Joj, moram na večeru. Moram stat u red. Ajde bok miškec, fala kaj si došel.
- Vidimo se baka.
Počeli su se slijevati u ulaz kao da je zvono pozvalo na početak drugog čina neke predstave.
Naravno da je Nada opet bila prva u redu.
Švercerica jedna.
Post je objavljen 23.08.2006. u 10:54 sati.