Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ksenche18

Marketing

UPOZORENJE; POST JE PERDUGAČAK

Ljubav…mržnja – to je strast. Duo koji znači strast koja ne prolazi, traje, traje do onog kraja kad više ne postoji nada i snaga te sve te iluzije za spas nečega što je već itekako istrošeno.
Osjećati prema nekome Ili nečemu ljubav ali i mržnju istovremeno, za mene je to na neki način nadmoćni osjećaj, kombinacija adrenalina i…me neopisivo…hm.. Taj osjećaj svi gajimo prema onome što “kvari svijet” ali nas ipak usrećuje kad je prisutan među nama, NOVAC. Jeste li ikad isto to osjetili prema nekoj osobi? Ponekad mislimo da smo zaljubljeni kad je to zapravo samo oluja koja se probila iz vedra neba, koja zapravo prodire kroz nas i nestane te opet zasja sunce te je sve ok.
U mom je životu bilo mnogo različitih oluja, prohujale su kroz mene, a ja sam ih osjetila sa svim svojim bićem, tragove nisu ostavile nikad, samo sjećanja. Sjećanja na još jedno iskustvo, bilo ono romantično, strastveno, prijateljsko, intelektualno, i kakvo već postoji…Razmišljam o tome večeras u mraku sobe,.Nakon svega želim nešto dublje…dugovječnije..nešto što će me oborit s nogu, tj. netko…Prošle godine povrijedila sam jednoga dečka koji me je volio..Bilo je teško povrijediti nekoga tako duboko da bol postane obostrana. Grižnja savjesti i krivica što netko pati zbog toga što me voli (ili barem misli da me voli) a ja ne uzvraćam taj osjećaj me proganjala jedno kraće vrijeme. Osjetila sam prazninu, kao neka neman koja hara ovim svijetom i istrebljuje sve što priroda stvori, sve ono čisto i lijepo što treba trajati…Tako sam ja smatrala da sam ubila jednu lijepu ljubav. Laž je da vrijeme liječi sve rane, to nije vrijeme nego ljubav. Ubrzo sam prema nekome osjetila nešto što još nisam nikad dosad. Procvjetala sam kao najljepši pupoljak u proljeće kad sam se zaljubila u njega. Shvatila sam što znači voljeti. To je uzajamno davanje i primanje, kada ta osoba osjeća bol, a tebe boli dvostruko, kada je teško držite se zajedno, jer u dvoje ste jači, kada ste udaljeni jedno od drugog u mislima ste zajedno, kada postoji problem vi razgovarate…Da, to je ono što ja želim od života, između ostalog.
Željela sam da mi to pruža ON. Da, to može samo on, jer u vrijeme koje smo proveli zajedno naučila sam definirati ljubav na ovaj način. Mrzila sam njegov egoizam, bahatost i onu jednu dozu sebičnosti koju donekle i ja imam. Također sam voljela sve te njegove mane jer sam i ja imala iste, izluđivala me činjenica koliko smo isti, težila sam upravo tome, sresti srodnu dušu, a koja će biti meni slična. Kao što to već obično biva, prvih par mjeseci je trajalo međusobno upoznavanje i istraživanje kako fizičko tako I psihičko. Fizička privlačnost bila je vrlo snažna, seksualna strast bi strujala nama kada su nam tijela bila blizu, svaki njegov pokret bio je velik izazov za mene. Seks sa njim je bio prvi seks u životu koji nisam gledala samo kao seks, nego…vođenje istinske ljubavi…
Nakon vođenja ljubavi, samo smo ležali jedno kraj drugog, svatko u svojim mislima…O čemu bi razmišljali? O sutrašnjem danu, novcu, zvijezdama, dalekim zemljama, jedno o drugome…Tko zna?
Kažu da su prvih 6 mjeseci svake veze bajni, a tada slijede problemi. Pa tako mi nismo proletili tih 6 mjeseci. Nismo puno razgovarali o osjećajima , jer smo u tom pogledu bili slični, bili smo slobodnjaci, avanturisti željni provoda, novaca, ne baš previše ludi za romantikom te dosadnim emocionalnim raspravama paranojama. Nakon jedne kratkotrajne prepirke mi je rekao nešto što sam i ja znala i tada sam sama sebi to priznala kao istinu : “Znaš, ja mislim da ćemo se mi često ovako zakačiti oko neke gluposti, jače ili slabije, ali uvijek ćemo završiti skupa, jer smo isti u dlaku… ( što je istina )… Loše vrijeme nam je pokucalo na vrata kada sam počela sumnjati u njega i njegovu iskrenost prema meni, nismo mu otvorili vrata, prebrodili smo prepreku, vjerovala sam riječima koje su bile izgovorene od njega…htjela sam vjerovat. Tada je nastupilo razdoblje kada sam se osjećala nesigurno, sumnjala sam u nekoga…njega…mene. Shvatio je to, i ostavio me je….,bez puno riječi. Bio mi je to najteži trenutak u životu, putem kući plakala sam zajedno sa nebom iz kojeg je lijevala kiša, mislila sam da i nebo plače samnom. Provela sam noć budna, u svom krevetu, slušajući narodnjake ( naravno ).. Mislila sam o životu. O svemu pomalo, a zapravo o ničem posebno, sve se svodi na njega.
Sutradan uvečer me zove, on ne može bez mene. Voli me. Nedostajem mu. Nije mi to rekao ali sam znala, osjećala sam…No, on me je odbijao, ponovo nisam osjećala nimalo ljubavi sa njegove strane, tako je bio hladan I sebičan. Sad je gotovo…Ono što osjećam nakon toliko vremena je bijes, ljuta sam na sebe zbog silnih poniženja koje sam si dopustila sa njime. Nikad me nije niti volio. Prolazim razne faze, jedno vrijeme padam u depresiju I jako sam usamljena jer još uvijek smatram da smo stvoreni da budemo i umremo zajedno i ne želim prihvatiti ništa drugo. Želim ga ponovno natrag… Sad je prošlo mnogo odkada se nismo vidjeli… Sad sam mirnija, razmišljam na taj način kako je ljubav očito potrošni materijal, kako se stvori tako se i istroši. To nije ispravno razmišljanje..znam. Ali u dubini duše još uvijek ja vjerujem u svoju definiciju ljubavi i znam da ću nekoga tako opet voljeti, možda još čistije, ali i da ću ja biti voljena. Još uvijek se nadam da ćemo biti zajedno..A što mogu kada ga volim...

JEDNO PRIZNANJE; pola teksta nije moje, uglavnom 92 % je moje a ostale dijelove sam prepisala iz prijateljičinog « dnevnika «. Svidjeli su mi se pa eto… Nadam se da vam se sviđa..Ovako ovaj današnji post je napisan za sve one koji su se pronašli u njemu, dakle za one kojima se isto to dogodilo. Nisam bas neki tip osobe da vjerujem u nešto za što više nema nade ali priča je priča. Ona mora imati završetak bio on sretan ili tužan. I nadam se da vam nisam uzela previše vremena…

myspace layout

myspace layout









Post je objavljen 22.08.2006. u 00:00 sati.