Pregled posta

CRUNCH JADRANSKA TURNEJA; ljeto 2006.!

Evo konačno cruncherskog izvještaja koji će štogod više reći o protekloj he-aa "jadranskoj turneji", koju smo imali prilike opaliti. Krenuli 31.7. a vratili se 16.8. - mnogo događaja pod znakom nepredvidivosti, čak zlokobnosti, ali s druge strane i onih koji čovjeka usrećuju preko svake mjere, prevalilo nam se preko leđa.

ROVINJ (neke fotke ćemo dobiti naknadno od organizatorica)

Smjestili se u četveročlanoj posadi kod mog zakon-strica i odmah drugi dan prizvali kišu koja je kenjažila cijeli tjedan (tako da sam se okupao jednom i pola), u srijedu nastupili u Mexican Baru unutar kompleksa Monvi (kao gosti Phillipeove večeri). Uz sve čudne uvjete sređivanja opreme i prostora na kraju je sve prošlo super fino; ljudi bili zadovoljni, mi također. Skučen prostor nas nije uspio pojesti, šef je razapeo traku zabrane ispred nas, a imali smo i jastuk sa strane na šanku za odlaganje rekvizita i skečeve odmaranja nakon bjesomučnog bacakanja. Jedino je bed što nemamo niti jednu fotku s nastupa iako je gomila fotića bljeskala ispred nas, a mislim da sam uočio i nekog kamera mena! Naša fotografkinja je dobila žuti karton, a slijedeći dan i crveni pa smo u ostatku turneje ostali samo Skvr! i ja, no bar u opuštenoj atmosferi. Moglo je ispasti i bolje, ali tako je kako je – vozaču Viksu smo smislili dobru ulogu s kojom je trebao debitirati u “Crunch-showu”, a još jedan od bedova je što je to ostalo neodigrano. Nego, možda još samo da spomenem kako je Mexican Bar jedino mjesto (bar srijedom) koje išta vrijedi u tom Monviju. Pazi sad ovo! Na samom ulazu u Monvi smještene su dvije birtijetine iz kojih trešte turbo-folkeri, DJ i publika juču iju-ju, da se čovjek prenerazi. U ostatku Monvija doseg je komercijalni house ili Mtv ranih devedesetih – i to sa zastupnicima tipa Bon Jovi. Totalni Babilon, ha – ne baš za nas. Inače sam razočaran onim što se zove “ljetna” ili “turistička ponuda” općenito – dobre stvari dozirane su na kapaljku, a redneci dolaze na svoje u svemu ostalom. Npr., u Rovinju nismo pronašli niti jedan klub-pub-birc s okej mjuzom, koji bi nas uspio zadržati da ispijemo pivo ili dva više od namjeravanog. Svi nabili slastičarnice i one “tkalča-birceve” na rivu, utrostručili cijenu cuge i to se zove turistička ponuda. Ma idi u pizdu materinu i ti i tvoja turistička ponuda; čovjek bi se najradije zavukao u najdublju stijenu samo da pobjegne od toga zla. Sreća je bila da nam je strina radila prefine ručkove pa se nismo upuštali u istraživanje restorana (u Makarskoj nas je to koštalo zdravlja, o čemu će biti više riječi kasnije). Najčešće smo ispijali pićenca u "Ex Novo", popularno zvanim čirkolo (kak' se to piše – ne znam!).
Nego, da se mi vratimo na bit.
Drugi nastup se imao održati na glavnom trgu (Maršala Tita) u sklopu “impROVe festivala”, ispred fontane iliti dječaka koji piški. Ali nije to moglo proći samo tako! Ujutro udarila bura, kiša, sto sranja, i na kraju završismo u Multimedijalnoj Galeriji. Bacili se na posao, u tili čas uredili scenografiju, namjestili zvuk i krenuli da se šminkamo. Još me tonac zovne da samo na trenutak probamo radi li matrica koja nosi cijeli nastup. Dam mu cd, a na discmanu se pojavi natpis NO DISC! Oblijevanje znojem bilo je momentalno – frka, panika, probavanje još nekoliko puta, našli zamjenski cd i najposlije ipak Gospon Discman uspije nekako pročitati. Pfuf! Potom se sredili Skvr! i ja, te krenuli da glumatamo po ulicama i restoranima prije samog ulaska na improviziranu scenu. Ljudi se čudili, djeca se plašila (neka se smijala), nekoliko stranjskih ekipa krenulo za nama u skupini, a mi pohitali s ulice u Galeriju da otpočnemo sa showom. Ne'š ti vraga – uđemo unutra, ljudi sjede, stoje, prate svaki pokret naš svakidašnji, okrenem se prema toncima da im dam znak za puštanje matrice – a oni nestali! Nema nikog ispred miksete! Tako krenem improvizirati skeč sa traženjem tonaca po obližnjim kutijama, iza razglasa, pa kao odlučim da prikratim čekanje čitanjem knjige, ali mi na kraju sve dopizdi pa zafrčem rukave i izjurim napolje da ih dovučem na posao! Na kraju se pojave, krene mjuza i sve skroz okej. Od Skvr! zaradili nagradno palicom po glavi, pa je i to upalo kao zgodan skeč u šou. Inače je ovaj nastup bio baš galerijski – nije bilo vrištanja i tolikog bacanja po podu koliko glume (Skvr!: “Ma nemoj! Ja sam se baš najviše bacala po podu na ovom nastupu!”), kratkih priča pantomime, a i samo je emsijanje bilo više nalik na čitanje bajke djeci (pri tome je ulogu igrao i sam zvuk jer smo vokale u monitorima čuli preglasno). U toku nastupa izmamili smo koji put smijeh, više začuđenih pogleda, no na kraju se provalio gromoglasan pljesak, razdijeljeni su svi cedei, a u šešir smo također prikupili koju pristojnu kunu. Ostale dane uživali s nećacima i nećakinjama, šetali po gradu, čitali Hedy Lamarr i tone Dylan Dogova, sreli još neke ugodne ljude i prisustvovali završnoj večeri već spomenutog impROVe festa, na otvorenoj pozornici s druge strane Monvija. Kao veliko otkriće spominjemo East Rodeo, hrvatsko-talijanski bend koji spaja jazz s moćnim rock rifovima, dub sa zajebantskim solažama, talijansko-hrvatskim emsijanjem i suludim vokalnim dionicama. Svaka pohvala organizatoricama Sanji i Alidi (i ostaloj pomoćnoj ekipi) jer su uspjeli isfurati dobar festival. A što je još važnije, od nas dobivaju poseban orden za cjelokupnu vibraciju punu dobrog filinga, bez nervoze i ostalih sranja. S takvim je ljudima stvarno ugodno ući u suradnju!
Kupili kartu za bus do Splita i krenuli dalje.

SPLIT

Put traje od 7 navečer do 6 ujutro, totalna noćna mora – s tim da takvi busevi ne bi smjeli voziti udaljenosti ni od 10 km! Putnici se kao i uvijek ističu svojom živčanoćom, sjedim na zadnjem sjedalu koje je predviđeno za najmanjeg Koreanca tako da ulaskom u Split uočavam brutalno natečene zglobove na nogama. Pa sad ti povjeruj u to! Uzmimamo bas gitaru iz bunkera i skužimo da je bila smještena ispod svih stvari i još je uspjela neka jebena voda curiti po svemu. Ma kaos totalni, kažem vam! Jedino što mi izmamljuje smijeh je rečenica koju Skvr! upućuje vozaču autobusa: “Pa kakav je to način?! Pogledajte šta ste čovjeku napravili sa bas gitarom!”. Hehehe – ono “čovjeku”(a ne kao i obično – "Džedu") mi je urnebesno! Kupujemo šlape koje su dobile naziv “i to… isto” i sjedamo na kavu, pa nalazimo Bačvice i tamo kao i svi ostali “šetači”odlazim u vodu oporavljati zglobove. Tu se nagdje probudio i Poga, naš vrhunski domaćin za ta tri dana, inače bubnjar opasnog benda Death Disco (izlazi im album uskoro!). Smjestili se fino, brijali po gradu, otišli na kavu u Ghetto (najbolji splitski bircuz) i u trenu uspjeli dogovoriti da se “Crunch-show” održi sutradan! Te večeri je Vid Jeraj predstavljao biografiju Tom Waittsa, koju smo namjeravali i kupiti od usputnog honorara, ali sudbina je i ovaj put htjela drugačije. Dolazimo mi fino na tonsku probu, kadli ono - murjak stoji na vratima! Zaustavlja nas svojim već tako karakterističnim: “Kuda?!”. Kažem mu da sviramo ovdje večeras. Odgovor je bio predvidljiv: “Nigdje vi ne svirate!”. Okej, shvatili smo da je usud rekao svoje, pa smo proveli ostatak večeri družeći se s domaćinima i svima ostalima, skačući s D-Greejem po stepenicama u mraku i pokušavajući razumjeti riječ “redikul”. (Na kraju smo shvatili značenje.) Inače, Skvr! je prethodnu noć sanjala da sam gol u društvu, a tumač snova Pogine majke kaže da to znači “propale planove”. Moglo bi se to i tako protumačiti, nadali smo se samo da djeluje jednokratno.
U vezi s Ghettom drugi se dan u Slobodnoj Dalmaciji pojavio tekst pod naslovom: “Godinu i pol dana sam policiji PLAĆALA REKET” (izjava vlasnice kluba, odnosno galerije), koji već i sam dovoljno govori o nabrijanoj priči. Fotka teksta je sa strane pa možete vidjeti o čemu se piše.









Ovaj smo put kupili karte za sjedala broj 3 i 4 tako da ne umremo do Makarovštine.

MAKARSKA

Već nas na putu zove šefica-Ankica da prebacimo nastup s petka na nedjelju jer je vremenska prognoza koma. Pristajemo, dolazimo, smjestimo se kod Chrisa, spomenute Ankice i Glempe – pravo simpatičnih domaćina, smještenih samo nekoliko metara od kluba Rockatansky. Malo brijemo tih dana, uhvatimo dobar dan za kupanje s Majom i Nenom u prečistom moru sela Podgore, Ljubiša nam otkrije dobar birc na plaži za kavu i cjelonoćne partije, ali ne završimo tamo niti jednom jer nam vrijeme planove smuti. Svirali preko dana sa zabavnim čovjekom Chrisom, navečer ribarska fešta, gungula i gužvanje pred štandovima, glavna stvar na tom soundtracku “Nadalina, Nadalina, da si mojaaaaa Nadalinaaa.....” urla u tom kiču namještene sreće i mi se po milijunti put pitamo tko je i zašto mogao napisati i uglazbiti takav drek. No poslije spoja loše muzike i polupečenih lignji Skvr! završava izlazak povraćajući u lavabo, odmah ujutro smo na hitnoj, injekcija u gujscu i cijeli dan provodi u krevetu poradi trovanja hranom. Da ti jebem ribarsku feštu! A na dan nastupa ozdravila mala, ali se sad opet otvorilo nebo, poplavilo Makarsku, a Funk Guru i Maja-kamermanica završili na istoj toj hitnoj; odgađamo nastup za ponedjeljak. Ovo je već suludo; elegantan spoj Dylan Dog i Alan Ford priče. Navedeni smo na zaključak da cijelo vrijeme sa sobom vučemo karimat koji nosi nesreću. Rješavamo se njega i još nekih “zlokobnih” stvari, izbezumljeni, razumjeli ste! Drugi dan od jutra zasjalo sunce, sve se poklopilo fino, namjestili Rockatansky uz pomoć crnih vreća za smeće, udario dobar sat i konačno krenuo “Crunch-show”. Dotad smo se već upoznali s većinom publike, no pojavilo se još nekoliko namjernika, kao i skupina dječice. Odrezali zaštitnu vrpcu, pojedoh onaj komad koji je preostao, Skvr! razdijelila cvijeće, a vani je tv prenosio događaje iz samog kluba tako da su svi mogli vidjeti kakve se gluposti unutra nižu. Onda smo na nekoliko puta izletjeli van i izveli “Dvoličnu crunch lakrdiju” i “Darka i Mariju”; mogli bi reći kako su to bili izvatci iz Makarskih ljetnih igara, hehe. Poraspodijelili cedee, Skvr! bila nezadovoljna izvedbom, ja pak potpuno suprotno – a po povratku s presvlačenja ljudi su nam ipak potvrdili da je bilo dobro. Što možemo – povjerovali smo im!




Ako ikada uđete u Makarsku od birceva vam savjetujemo samo Rockatansky, jer su ostali na koje smo naletjeli jedna velika masa šunda, redneka i tehna koji se pušta po seoskim kramovima/vašarima/sajmovima/prošćenjima. Možda ima i dobrih, ali nisu nas zapali u tih nekoliko šetnji gradom. Restorani također izazivaju proljev, a konobe koje su ostalih mjeseci u redu u ta tri turistička mjeseca kao da pripremaju pseću hranu. U restoranu “Decima” smo naručili varivo, a oni nam donijeli kuhani krumpir, grašak i mrkvu, postavljenu kao prilog i to bez ikakvog začina. Kad smo im rekli da to nije varivo, konobar se toliko izbezumio da je samo zbrisao u salu. S blitve nisu ni blato očistili, a kasnije nam donijeli račun od sto i nešto kuna, bez ikakve isprike. Možeš se jebat' kad ne govoriš talijanski na hrvatskoj obali (primjetljivo je da s njima bar glume ljubaznost). Ma nema problema, nego samo provjerite tko vam sastavlja jelovnik pa da drugi put kad naručimo kobasicu ne dobijemo špagete, ajme majko moja mila! Da ne bi samo kukali, pohvaljujemo restoran “Porat” na čijim smo juhama u ostale dane liječili uznemirene želuce.

I tako na kraju ove naše male štorije pozdravljamo sve ljude dobrih vibri i veselih vibara s kojima smo provodili vrijeme u ovih dva tjedna. A one druge – Ma koje druge?
Ma njih također pozdravljamo do sljedeće avanture!
(Već je dragi Vice, koji nas je i spojio s Rockatanskyim ali ga nažalost nismo uspjeli izravno upoznati, stavio izvještaj i nekoliko dobrih fotki sa "Crunch-showa" na svom blogu, pa zavirite!)


Post je objavljen 20.08.2006. u 22:20 sati.