Ah, kako je krhko ljudsko postojanje.Danas si živ i zdrav, i cijeli svijet je igralište tvojih misli i djelovanja,a sutra tko zna.U jednom trenutku sve se razruši, kao da nikada ničega nije ni bilo.
Danas sam te vidjela dragi moj javore, i zagrlila te.Opet su tvoje grane zadrhtale, a moje se oči napunile suzama ganuća i sreće što te ponovo vidim, i što te mogu ponovo zagrliti.Tvoje nježne grane, tvoje jedine vitke ruke, i tvoje zamućeno bijelo deblo boje vanilije.Kako si mi drag.
Na tako neobičan način mi pokazuješ zadovoljstvo što me vidiš.Tek se vjetar poslijepodneva zapliće u tvoju zelenu kosu, i tek jači miris tvog lišća osjeća moje snove.
Otišla sam od tebe javore moj dragi i kada se noćas digla oluja, postala sam zabrinuta za tebe.
Shvatila sam da si još krhkiji od nas ljudi, i da tvoj život može okončati bilo koja oluja, udar groma...
Pogledala sam sa distance čovjeka svoje misli, i smijala sam se samoj sebi i toj ljubavi koja se dogodila između nas.Žena i njeno omiljeno stablo.Mislim na tebe kao na dragog prijatelja.I točno tako ti se radujem kada te ponovo vidim.Znam da i ti na svoj način misliš na mene.Ako stabla mogu osjećati i misliti, znam da osjećaš isto.Nadam se da ćeš preživjeti ovu oluju i mnoge oluje poslije ove.
Post je objavljen 20.08.2006. u 21:22 sati.