Pregled posta

ispovijest rezigniranog čovjeka

SAMOUBOJSTVO


S ODGOĐENIM


DJELOVANJEM


Kažu da cigarete skraćuju život, svaka cigareta za osam minuta. Ma nemoj! Da pušenje ubija… Da? Odlično!

Naravno da pušim. Manijakalno. Tri kutije na dan. Najmanje! I ne kanim prestati. Ni slučajno!

Zapravo, samo me tri stvari sprečavaju da si odmah ne protjeram metak kroz čelo. Prvo, moja stara majka. Trudim se olakšati joj starost što više mogu. Dovoljno se kroz život propatila da je to zaslužila. Mislim da je dug djece pokopati roditelje. Kada bih se ja ubio, ovo nekoliko godina što su joj još preostale pretvorile bi se u pakao. Drugo, želim završiti kuću. Mislim da bi svatko u životu trebao sagraditi kuću, da ostavi trag. Da njegovi najmiliji ne moraju nakon njega počinjati od početka, da imaju ono bez čega se ništa drugo ne može - krov nad glavom, dom. I želio bih biti uz svoju djecu što duže, da ih gledam kako rastu i uživam u njima, da im se nađem kao potpora kad me zatrebaju. Ali već sam im dao dobre osnove i dobro ih usmjerio i za koju godinu neće me više trebati.

I onda, tu je i moja draga. Njoj sam već samo na teret. Volim je i znam da i ona mene voli, ali potraje li ovako, prestat će me kad-tad voljeti. A ne može drugačije. Ovaj svijet je sve u svemu za kurac, i bio je i bit će. Nit' sam ja za njega, nit' je on za mene. I zato je najbolje da se lagano izblendam, izblijedim, pretvorim se u dim, zalelujam i izvjetrim…