Pregled posta

Životinje u cirkusu

Nedavno sam u razgovoru s bratom načeo ovu temu, jer se novim prijedlogom o zakonu za zaštitu životinju u RH zabranjuju cirkuske točke s životinjama...Ovaj post pišem da bi obratio pozornost svima koji ne znaju ništa o ovome na ono što cirkuske životinje proživljavaju u svom životu. Moj brat kaze da je ta zabrana «glupa jer se u svim cirkusima s životinjama one ne muče da bi ih se krotilo...»Primjer neznanja...Ovaj uvod sam naknadno dodao, zato ga i stavljam na početak.

Tko od nas nikad nije gledao, ili čuo za neki veliki cirkus s nastupima životinja? One izvode razne točke, na naredbu krotitelja, točke koje se nama mogu učiniti zabavne, smiješne, vesele... No jesu li one zaista takve? Jeste li ikad razmišljali što se krije iza tog sjajnog paravana, iza tisuća svjetala nekog velikog cirkusa koji je poslijednji gostovao u vašem gradu, koji vas je oduševio nastupima lavova, tigrova, žirafa, slonova, majmuna, zmija, svih onih egzotočnih, za nas neviđenih životinja? Jeste li se ikad zapitali kako je zapravo moguće naučiti divljeg lava ili tigra koji je navikao na prostranost i slobodu džungle, da sjedi mirno na stolici ili da skače kroz zapaljeni obruč na zapovijed? Mnogi znaju da se životinje užasno boje vatre, jer je ne mogu kontrolirati... Što mislite, kako se postiže da medvjedi balansiraju hodajući visoko iznad tla po nekoj tankoj žici? Ili da se slonovi penju po postolju, stojeći samo na stražnjim nogama? Sve u svemu, kako nauče te životinje da izvode radnje koje su posve neprirodne za njih i čiju svrhu one nikad neće razumjeti? Kako se može primorati divlja životinja, koja ne razumije ljudski govor, da mirno sjedne na stolicu, oponašajući čovjeka?
Jeste li pomišljali na život tih životinja, na način na koji te cirkuske zvijezde prevaljuju tisuće osmjeha da bi izmamile vaše osmijehe, aplauze, jeste li razmišljali o odnosu njih i njihovih dresera i hranitelja? Ako niste, možda bi bilo vrijeme da saznate nešto više o svom tom lažnom glamuru... Želite li saznati što se krije iza kulisa? Ako želite, nastavite čitati, a ako jednostavno ne želite ovo čuti, bolje vam je da sad prestanete čitati, jer upravo se spremam povesti vas u svijet koji je tako brižno skriven iza svih tih smiješnih točaka, iza onih raznobojnih kulisa, iza tisuća svjetala cirkusa... E, pa ako i dalje čitate, znači da želite saznati nešto o tom skrivenom svijetu, o svijetu kojeg djelatnici cirkusa uporno negiraju, ali dokazi su tu, nemilosrdno izlaze na vidjelo... Jeste li zaista mislili da su životinje sretne u takvom neprirodnom okružju? Da te točke nisu ponekad vrlo bolne?Sav taj šaren ceremonijal prikriva pravu, istinitu priču cirkuskih životinja... Kada bi pojedinosti o postupanju prema životinjama u cirkusu, njihovom zatočeništvu, obuci, i odlasku u mirovinu postale široko poznate, cirkusi bi vrlo brzo izgubili svoju popularnost... Upravo to je i razlog zbog kojeg ovo pišem. Ja vama neću ništa nametati, niti sam to ikad radio, samo ću vas upoznati s pravom istinom, a onda vi sami odlučite što želite s njom... Ovo je tema o kojoj se zaista puno ne govori, tema o kojoj sam i ja sam nedavno saznao pojedinosti, i prije sam znao za to(nikad nisam bia u nikakvom cirkusu, i drago mi je zbog toga), ali kada sam saznao za sve ove pojedinosti s kojima ću vas upoznati, bio sam šokiran... Pa, čujte napokon priču, istinitu priču o životu tih stanovnika cirkusa...
Većina cirkuskih životinja tu je i rođena, one doista izgledaju zdravo i dobro uhranjeno, i istina je da u prirodi ne bi mogle preživjeti... Te životinje su naučene kroz godine na neprirodno ponašanje, uz pomoć biča i kockica šećera... Ali, nije sve kako se čini... One u cirkusu pate, njihov život je jadan. To je život pun mučnih i agresivnih dresura, napornih putovanja u tijesnim, željeznim kavezima, napornih predstava koje one ne žele, a ni ne zaslužuju... Putuju od jednog do drugog grada, pa opet u kavez, pa van, i sve tako dok ne podivljaju ili obole.


A čemu sve to? Zato da bi se mi mogli lijepo zabaviti, zato što plaćamo ulaznicu u cirkus da bi se mogli nasmijati njihovoj patnji, koje nismo ni svjesni...
Slon koji stoji na postolju, tigar koji skače kroz vatreni obruč, konji koji nose jaguara na svojim leđima...

To nam se može učiniti simpatičnim, zabavnim, smiješnim, ali morate priznati, to ni u kom slučaju nije prirodno ponašanje tih životinja! Prisiljavanje životinja na takve radnje je za njih najokrutniji čin ponižavanja!

Jedan od najvećih engleskih pisaca, Jack London, bio je užasnut takvim postupanjem prema životinjama, te je čak i napisao knjigu pod nazivom "Michael, Jerryjev brat" u kojoj opisuje i razotkriva sve užase i okrutnosti dresiranja cirkuskih životinja. Knjiga govori o terijeru "Michaelu" koji je bačen u svijet dresiranih životinja igrom sudbine... U uvodu nam ovo govori: "Vrlo rano u svom životu, možda zbog nezasitne radoznalosti, koja mi bijaše prirođena, počeo sam mrziti predstave s dresiranim životinjama. Moja mi je radoznalost pokvarila tu vrstu zabave, jer me mamila, da povirim iza kulisa, ne bih li saznao, kako se izvodi predstava. A ono, što sam otkrio iza toga plemenitog prikazivanja i te blistave izvedbe, nije bilo lijepo. Bijaše to okrutna zbilja, tako užasna, te sam siguran, da nema normalna čeljadeta, koje bi ikada moglo uživati u tome, da gleda ma koju predstavu dresiranih životinja, kad bi to znalo...Nisam ja nježan ni osjetljiv, napominjem, da sam doista prošao kroz surovu školu života i vidio više nečovječnosti i okrutnosti negoli ikoji prosječan čovjek, počevši od kaštela i zatvora, razbojničke jazbine i pustinje, stratišta i kužne bolnice pa do bojnog polja i vojne bolnice. Vidio sam strahovita umiranja i sakaćenja. Gledao sam kako vješaju luđake, jer, budući ludi, nisu mogli platiti advokate. Vidio sam obrvano srce i snagu snažnih ljudi, a vidio sam i druge ljude, koje je zlostavljanje natjeralo u vječno i divlje ludilo. Prisustvovao sam umiranju starih i mladih, pa čak i djece, koja su umirala od gladi. Gledao sam kako mlate ljude i žene bičevima, toljagama i šakama, vidio sam bičeve od nosorogove kože kako se ovijaju oko nagih tjelesa crnih dječaka tako žestoko, da je svaki udarac gulio kožu, koliko god je unaokolo zahvatio. A ipak, dopustite, da na kraju dodam: nisam nikada bio tako prestrašen i užasnut pred ljudskom okrutnošću, kao što bijah prestrašen i užasnut sjedeći među sretnim, nasmijanim i oduševljenim gledaocima, kad su na pozornici izvodili točke s dresiranim životinjama...Tko ima dobar želudac i tvrdu glavu, može podnijeti mnogu nesvijesnu i nepromišljenu okrutnost i mučenje svijeta, koje se počini u naglosti i gluposti. Ja imam takav želudac i takvu glavu. Ali hladnokrvna, svjesna promišljena okrutnost i mučenje, koje se očito skriva iza devedeset i devet od sto predstava s dresiranim životinjama, smućuje mi mozak i steže grlo. Okrutnost kao lijepa umjetnost došla je do najljepšeg procvata u svijetu dresiranih životinja!..."
U središnjih desetak poglavlja(23-33), J.London opisuje okrutnu stvarnost dresiranja životinja za predstave... To su priče o strahovitom zlostavljanju, batinanjima, mučenjima, teroru kojeg su ta jadna bića proživljavala, i kojeg još uvijek proživljavaju... Moram vas upozoriti, iskreno, da sljedeći tekst nije baš za one sa slabim želucima... Dobro, i u nekim prošlim postovima bilo je takvih tekstova, i nisam vas upozoravao, ali možda je vrijeme da počnem... Ovo iskreno govorim, ako ste baš slabog želuca, ne čitajte dalje, preskočite ovaj dio...Nije ni meni bilo lako dok sam ovo čitao...Vjerujte mi, zaista nije ugodno... Bilo bi dobro da pročitate, vjerojatno i hoćete, ali nemojte reć da vas nisam upozorio... Stvarno je...bolno....
Ovo su neki najupečatljiviji ulomci:
“Spustivši jednu željeznu stolicu i pričvrstivši je dobro na njeno mjesto na podu, Mulcachy se spremao da ga nauči prvu vještinu. Ben Bolta, koji se rodio u džungli i odrastao u džungli, prisilit će da sjedne na stolicu smiješno i tragično oponašajući ljudsko biće. Ali Mulcachy još nije bio sasvim spreman. Prva lekcija straha mora se trajno usjeći u tigrov mozak.
Stupivši na sigurnu udaljenost, on ošinu Ben Bolta po nosu. Zatim to još jednom ponovi.
Učinio je to jedno dvadesetak puta pa još dvadeset puta. Kad god bi okrenuo glavu, uvijek bi ga udarac biča pogodio po strahovito izranjenom nosu, jer je Mulcachy kao krotitelj-stručnjak dobro rukovao bičem i uvijek je nepogrešivo pecnuo, opalio i ujeo Ben Bolta po nosu, kamo god ga Ben Bolt u tom času okrenuo.
Kad bi to postalo luđački neizdržljivo, on bi skočio, ali su ga svaki put povukla natrag ona desetorica snažnih ljudi, što su držali kraj njegovog konopa. Prezir, bijes i namjera,da uništava, nestadoše potpuno iz raspaljenog mozga životinje; umjesto toga osjećaše samo strah, neprestano i samo strah, paničan i bijedan strah pred tom sićušnom ljudskom mrvicom, koja ga je progonila nanoseći mu takvu bol.
I učenje prve majstorije započe. Mulcachy je udarao stolicu snažno drškom biča, da privuče pažnju životinje, i onda zamahnu snažno bičem prema njegovu nosu. Istoga časa jedan pomoćnik zarije željeznu viljušku kroz rešetke u njegova rebra, da ga prisili, da se odmakne od rešetke i da priđe k stolici. Tigar se zguri naprijed, a onda se opet povuče uz željezne šipke. Mulcachy ponovo lupi stolicu, i ošinu njegov nos, a pomoćnik ga ubode u rebra, tako da je bolom bio prisliljen da krene prema stolici. To se neprestano ponavljalo, četvrt sata, pola sata, cijeli sat; jer je čovjek životinja imao strpljenje bogova, a tigar je bio samo pripadnik džungle. Tako krote tigrove. Taj glagol zaista znači ono, što kaže. Životinja, koja predstavlja, slomljena je. Nešto se slomi u njoj, prije nego što se pokori i izvede majstorije pred gledaocima, koji za to plaćaju.
Mulcachy naredi nekom pomoćniku, da zajedno s njim stupi u arenu. Kako nije mogao prisiliti tigra da ravno sjedne na stolicu, morao je upotrijebiti drugo sredstvo. Uže, koje je bilo vezano za Ben Boltov ovratnik, uvuku kroz rešetke i provuku kroz koloturnike na vrhu kaveza. Na Mulcachyjev znak ljudi potegoše uže. Režeći, boreći se u nastupu luđačkog straha pred tim novim nasiljem, Ben Bolt bi polagano dignut s poda u zrak, dok nije visio sasvim u zraku, gdje se okretao, previjao i borio. Obješen je bio za vrat kao čovjek, kojega vješaju, pa mu se dušnik stisnuo, i on poče da se guši. Previjao se i vrtio, a njegovi sjajni mišići dopuštali su mu, da se savije gotovo u klupko.
Koloturnik, koji je jurio po žici iznad njih, omogućio je pomoćniku da ga uhvati za rep i povuče po zraku do mjesta iznad stolice. Dok je njegovo nemoćno tijelo bilo tako povlačeno za rep, a Mulcachy svojom željeznom viljuškom bo njegov grudni koš, uže najednom popusti, i Ben Bolt se s vrtoglavicom u mozgu nađe na stolici. Onoga trena kad je htio skočiti na pod, dobije udarac u nos teškim drškom biča, a slijepi mu se metak upravo rasprsnu u nozdrvi.
Njegov se luđački strah i bol podvostruči. Odskoči, da pobjegne, ali Mulcachyjev glas odjeknu: - Dignite ga! - i oni ga ponovo podigoše u zrak, gdje se obješen za vrat počeo gušiti.
Još su ga jednom za rep povukli u prijašnji položaj, bockali ga u prsa i naglo ga ispustili... ali tako naglo, da mu se tijelo prevrnulo i on snažno pao svojim tijelom preko stolice. Ono malo zraka, što je preostalo u njemu od davljenja, činilo se, da je iz njega izišlo od snažnoga pada. Blijesak u njegovim očima bijaše mutan kao u luđaka. Strahovito je hvatao zrak, a glava mu se ljuljala amo-tamo. Slina mu je curila iz usta, a krv mu tekla iz nosa.
- Dižite ga! - derao se Mulcachy.
I opet Ben Bolt bi lagano dignut u zrak; strahovito se gušio, jer mu je nategnuti okovratnik stiskao dušnik. Tako se divlje bacao još prije, nego što mu je dno izmaklo pod nogama, i propinjao se naprijed i natrag, a kad su ga potpuno podigli, njegovo se tijelo klatilo poput golema njihala. Opet je bio pušten na stolicu i samo jedan mali dio sekunde držao se kao čovjek, koji sjedi na stolici. Zatim užasno riknu i skoči.
To nije bilo ni režanje, ni kvrčanje, ni rikanje, taj je urlik bio običan vapaj za nečim, što se slomilo u njemu. Promašio je Mulcachyja za nekoliko palaca, kad mu je drugi slijepi metak eksplodirao u drugoj nozdrvi, ljudi su ga užetom tako naglo trgli natrag, da su mu gotovo prebili šiju.
I ovaj put, naglo spušten, on utonu u stolicu kao napola prazna vreća brašna i nastavi tako tonuti, dok nije njegova velika žutosmeđa glava klonula, a on se napol zguren srušio na pod, bez svijesti. Crni i natečeni jezik ispade mu iz usta. Dok su na njega izlijevali kablove vode, on je stenjao i cvilio. I tako se svršila prva vježba.
- Sve je u redu - govorio bi Mulcachy svaki dan, kako se vježbanje nastavljalo. - Strpljenje i trud postići će tu majstoriju. Ja ga imam u svojoj vlasti. On me se boji. Potrebno je samo vremena, a vrijeme povećava vrijednost životinje, kao što je on.
Nije se odmah prvi dan, ni drugi, a ni treći, ono nešto slomilo u Ben Boltu. Ali na kraju četrnaestog dana slomilo se. Došlo je naime vrijeme, kad je Mulcachy udario drškom biča stolicu, a pomoćnik kroz rešetke željeznom viljuškom bocnuo Ben Bolta u rebra, i Ben Bolt se - svakako, samo ne kraljevski - došuljao kao premlaćena ulična mačka, u sažaljenja vrijednu strahu, i dogmizao do stolice te sjeo na nju kao čovjek. On sada bijaše odgojen tigar. Dok je tako sjedio i žalosno oponašao čovjeka, njegovu su pojavu mnogobrojni gledaoci smatrali još i sada odgojnom... (str. 219)”
...........
“Drugi slučaj, St. Eliasov slučaj bijaše teži, jer je bio smatran Mulcachyjevim neuspjehom, jednim od rijetkih, iako su svi priznali, da je to bio neizbježiv neuspjeh. St. Elias bijaše golemo čudovište od medvjeda s Aljaske, koji bijaše dobroćudan pa čak i domišljat i šaljiv na medvjeđi način. Ali on imaše svoju volju, koja je bila isto tako tvrdoglava, kao što je i on bio velik. Njega su mogli nagovoriti, da napravi neke stvari, ali ga nisu mogli na to prisiliti. A u školama za dresiranje životinja, gdje se točke moraju odvijati kao sat, ima malo vremena, gotovo ništa za nagovaranje. Svaka životinja mora izvesti svoju točku bez oklijevanja. Gledaoci neće trpjeti da čekaju, dok krotitelj kuša privoljeti zlovoljnu ili lukavu životinju, da izvede ono, za što su gledaoci platili, da vide.
Tako je St. Elias protiv svoje volje primio prvu obuku. To je bila također i njegova posljednja obuka i nikada nije dospjela u arenu, jer se svršila u njegovu kavezu.
Uhvaćen na uobičajeni način, sve mu četiri noge bijahu provučene kroz rešetke, a glava, uz pomoć mučnog ovratnika, uz rešetke. Prije svega su ga manikirali. Svaki njegov golemi nokat bi odrezan upravo do mesa. To su ljudi van kaveza učinili. Onda mu je Mulcachy s unutarnje strane kaveza probio nos. Nije to bila tako laka operacija, kako to zvuči. Taj je ubod bio prava rana. Utjeravši instrumenat u goleme medvjeđe nozdrve Mulcachy je isjekao čitav okrugli komadić živoga mesa. Mulcachy je znao, kako valja postupati s medvjedima. Da se nedresiran medvjed prisili na posluh, uvijek je potrebno odmah djelovati na koje osjetljivo mjesto. Uši, nos i oči jedina su pristupačna osjetljiva mjesta, a kako oči ne dolaze u obzir, preostaju dakle nos i uši kao dijelovi, na koje se može utjecati.
Kroz tu rupu u nosu Mulcachy je odmah provukao prsten od željeza. Kroz taj prsten provukao je duge vođice, koje zaslužuju to ime. Svaki nepokorni ispad mogao je kroz cijeli St. Eliasov daljnji život čovjek uvijek zapriječiti na taj način, što je držao duge vođice.
Njegova sudbina bijaše zapečaćena i određena. Zauvijek, dokle god bude živio i disao, on će biti zatočenik i rob užeta u prstenu njegova nosa.... (str. 222)"
I, kako vam se čini? To je ono što se događa i danas u cirkusima...Ako želite saznati više, posudite tu knjigu u knjižnici, a pokažite ju i drugima! Ako ste pročitali ove dvije priče, dobili ste uvid u taj skriveni svijet ukrotitelja i životinja, o kojem tako malo čujemo u javnosti... Svi ste svjedoci Londonovog umijeća pripovijedanja, i zbog toga mislim da ovdje zaista nema nikakve potrebe za dodatnim komentarima.
Vratimo se mi malo u sadašnjicu...
Nemojmo zaboraviti da se ovdje radi o divljim životinjama, koje nisu navikle na stalna putovanja, različite klime, izvođenje točaka ili zatočeništvo, a osim što su podvrgnute fizičkom zlostavljanju pri dresuri, one doživljavaju stres, jer su dovedene u taj novi svijet "zabave", gdje su stalno u pritvoru... Sve fizičke, socijalne i druge potrebe tih životinja ignorirane su od strane onih koji zarađuju iskorištavajući ih...



Opet je profit, novac, važniji od patnje životinja(ili,u nekim slučajevima, i ljudi) i njihovih života... Da bi se izbjegao nered, životinjama se tijekom putovanja uskraćuje hrana i voda, okovane su, zatvorene, izgubljene, a često su i pod sedativima do 90% vremena.... Bičevi, električne palice i sl. često se primjenjuju da bi ih izveli na predstave...



To su te životinje koje vam se čine tako zabavnima u cirkusu... Čine li vam se možda veseli i zabavni odlomci one Londonove knjige? Eto, dotle je danas čovjek spreman ići zbog osobnog probitka.
Najpoznatiji svjetski cirkus, “Cirque du Soleil”, zabranio je već odavno okrutne točke sa životinjama, pokazujući tako da i bez njih mogu postati najbolji u svijetu zabave! Cirkus s životinjskim točkama nastao je kada su ljudi počeli dovoditi životinje iz dalekih, egzotičnih zemalja kako bi ih vidio tzv. “civilizirani svijet”... Tada su se Europljani divili egzotičnosti žirafa, slonova ili majmuna... No, danas, oni su informirani o okrutnim postupcima u cirkusima, te s gnušanjem odbacuju bilo kakvu diskriminaciju prema svim drugim živim bićima...

Ako novi prijedlog zakona koji sam spomenuo u uvodu bude prihvaćen, cirkusi sa životinjama više neće sramotiti našu zemlju. Ovaj post sam napisao da bi vi saznali zašto se razmatra zabranjivanje takvih nastupa, a i zato da vi bojkotirate točke s životinjama ako ikad budete u mogućnosti ići u cirkus koji to prakticira. U našim rukama,rukama potrošača,malih ljudi, leži sudbina ovih životinja. Želite li i dalje prisustvovati takvim neetičkim i okrutnim nastupima ili ćete ih u budućnosti odbijati?Izbor je vaš...
Sve informacije su sa stranice www.prijatelji-zivotinja.hr.

Post je objavljen 18.08.2006. u 23:48 sati.