Mjera. Tada im nastavi:
- Pazite na ovo što slušate! Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti, i nadodat će vam se. Jer tko ima, dat će mu se, a tko nema, oduzet će mu se i ono što ima.
Marko 4,24
Volim čitati Novi Zavjet, a u posljednjih desetak dana u Novom Zavjetu čitam ove i neke druge retke koji mi daju duboko promišljanje o sebi, o svojim roditeljima i mom odgoju. Pomažu mi da prihvatim samog sebe onakvog kako se već duže vrijeme osjećam. Pomažu mi da prihvatim sebe i dižem glas svoje dugogodišnje suzdržanosti i zahvalnosti da ne bih nekog povrijedio jer mi je pomogao …, a svojom šutnjom i suzdržljivošću GODINAMA najviše povrjeđujem sebe i svoje dostojanstvo SLOBODE IZBORA GDJE ĆU ŽIVJETI I KAKO ŽELIM DA MI IZGLEDA DOM MA KOLIKO BIO MALI I SKROMAN ALI PO MOM UKUSU. U meni već nekoliko godina postoje protivljenja u načinu na koji sam odgajan da gledam na ljude i da gledam na život. No čitajući ove svete redove shvaćam stvari o sebi koje nije lako prihvatiti.
Roditelji nas odgajaju da je dobro ovo ili ono i mi odrastajući od njih preuzimamo i dobre i loše upute o životu i mjerenju sebe s drugim ljudima i drugih ljudi s nama. Onda dođe vrijeme kad se sudarimo s nekim negativnostima u našem odgoju. I upravo je ovako: «Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti, i nadodat će vam se.». Oni koji čitaju Novi Zavjet znaju da ne govorim o materijalnom već o duhovnom kad se kaže «i nadodat će vam se».
Odrastao sam u obitelji čiji su roditelji krenuli od nule. Cijeli život su me učili da se mora raditi, da se treba ulagati u sebe (završio sam fakultet . . .) i da se treba štedjeti i ulagati u nekretnine za sebe (jer u životu vrijeme radno sposobnog čovjeka brzo prođe) ali i za buduće naraštaje ako je to moguće. Slažem se da treba ulagati u sebe, za sebe i za buduće naraštaje (ako je to moguće), ali pitanje je na koji način.
Zašto sve ovo pišem. Svi roditelji imaju svoje strahove i želje u životu i prema njima odgajaju svoju djecu i upravljaju svojim životima i životima svoje djece. Ali u svakom od tih odgoja postoje nedostaci i oprečnosti koje djecu pomalo sputavaju u samostalnom odlučivanju. Ukratko, roditelji nas upućuju koju školu da upišemo, kupe nam plac na nekoj lokaciji, sagrade kuću po nekom svom nahođenju a ispadne da se nama raspored ne sviđa i da nas ta kuća sputava lokacijom itd..
U ovih tridesetak i nešto godina odgojem svojih roditelja ljude sam gledao koliko rade i koliko se trude da bi nešto izgradili sebi, koliko su uložili u svoju djecu i njihovu budućnost. Jednostavno rečeno mjerio sam ih po upornosti, brizi i skrbi za sebe i svoju djecu i ulaganje u svoju djecu i buduću imovinu svoje djece, a manje po tome koliko ostavljaju slobode svojoj djeci za neke životno važne odluke. Neki će možda reći pa nije to loš pogled na život, jer gledao si ih kroz njihov trud, rad i rezultate rada, jer džaba nekima koji puno rade a to raspu na alkohol, drogu... Mogu se složiti da su radni ljudi dobri ljudi i da oni zbog velikog truda i rada ne razmišljaju kako drugog čovjeka prevariti već kako ga pomoći. Ali zamka je u tome da ispada da sam ja zbog svog odgoja druge ljude gledao više kroz materijalno, a manje kroz slobodu odlučivanja. Zato sada mene neki ljudi više gledaju kao materijalistu (neki to odmah podrazumijevaju – bahatog li čovjeka), nego kroz moje srce i ponašanje prema drugim ljudima. I shvaćam zašto poneki ljudi imaju negativan stav prema meni iako me ne poznaju (neki me od njih nikada nisu niti vidjeli), već su samo čuli o meni od drugih ljudi. A da ne pričam o tome da sam sputan lokacijom kuće i koja mi se uz to po rasporedu baš ne sviđa, bla, bla, bla . . .
Slažem se da je dobro odgajati djecu da budu radna i da imaju radne navike, ali iz mog iskustva kažem da i takav odgoj ima svojih nedostataka. Roditelji zbog svojih strahova i želja koji su njih vodili kroz život, svojoj djeci usade svoja mjerila o životu. A imovinom koju im osiguraju vežu ih za lokacije i mjesta. A kad djeca to žele prodati i ići na neku drugu lokaciju ili sagraditi kuću po svom ukusu onda se pojavljuje emotivna vezanost za taj objekt koja sputava i djecu i roditelje zbog duboke ukorijenjenosti u njima samima.
Na početku rekoh «Slažem se da treba ulagati u sebe, za sebe i za buduće naraštaje (ako je to moguće), ali pitanje je na koji način.». Djecu treba učiti radnim navikama, priskrbiti im nešto, ali ih ne treba emotivno vezati za kuću, stan, lokaciju . . . Ako je moguće djeci treba osigurati sredstva za njihovo školovanje i ponešto za život poslije školovanja, A NAJVIŠE SLOBODU ODLUČIVANJA U ODNOSU NA MATERIJALNE VRIJEDNOSTI KOJE IMA SE DARUJE A SAMIM TIME I SLOBODU ODLUČIVANJA GDJE DIJETE ŽELI ŽIVJETI! Svako emotivno vezivanje sebe ili djece za stvari, vuče velike posljedice i za roditelje i za djecu.
I upravo je ovako: «Kojom mjerom mjerite, onom će vam se mjeriti, i nadodat će vam se.». Mjerilom, kojim sam godinama mjerio druge ljude jer sam ga prije smatrao ispravnim, sada drugi ljudi mjere mene. U korištenju bilo kojeg mjerila, mjerenju i procjeni budimo umjereni, nenametljivi i pošteni.
Ne želim da ispadne da sam ne zahvalan roditeljima jer su se trudili, radili i priskrbili mi neku imovinu. Već samo želim reći koji dio smatram neprimjerenim u takvom pristupu odgoja djece. I još nešto sasvim osobno, a to je da ću ja i dalje truditi se, raditi i štedjeti. A brigu o svojoj djeci (ako mi ih dragi Bog podari) vodit ću ulaganjem u njih same, i ušteđevinom koju im uzmognem priskrbiti.
Roditelji, MOLIM VAS ne sputavajte svoju djecu imovinom za koju vidite da nisu zadovoljna njome. A mi momci i djevojke kad stvaramo svoju obitelj, ne radimo iste greške i sputavanja svojoj djeci.
Post je objavljen 16.08.2006. u 15:37 sati.